I dok turisti posve nesvjesno i bezbrižno hodaju staklenim mostom uživajući u pogledu na jedna od najupečatljivijih talijanskih gradova, stanovnici Venecije s veliki oprezom, podučeni iskustvom, koračaju staklenim mostom preko Velikog kanala. Mnogi stanovnici kažu kako 'to nije most, već zamka', a padovi na njemu su brojni, piše New York Times.

Most Ponte della Costituzione, kojeg je izradio poznati arhitekt Santiago Calatrava, višemilijunski je rad od stakla i čelika koji je otvoren 2008. Njegova glatka krivulja koja se proteže iznad Velikog kanala, u blizini željezničke stanice u Veneciji, trebala je simbolizirati gradski zagrljaj suvremenosti, ali je postao poznatiji kao pozornica opasnih padova i klizanja.

Sada, nakon godina obilježenih protestima građana i sigurnosnih problema, grad je odlučio zamijeniti prozirno staklo manje skliskim, ali i znatno manje glamuroznim kamenom trahitom. 'Ljudi su pretrpjeli ozlijede i tuže upravu. Moramo intervenirati,' kaže Francesca Zaccariotto, dužnosnica za javne radove u Veneciji.

Odluka grada da izdvoji 500.000 eura za zamjenu staklenog dijela mosta dolazi nakon nekoliko neuspjelih pokušaja interveniranja i smanjenja klizavost smolom i protukliznim naljepnicama. Prošlog mjeseca, budući da su zimske temperature i kiše pod mosta učinili posebno opasnim, postavljeni su znakovi upozorenja na staklene dijelove moste, koji čine većinu površine.

Priznat zbog svog rada u cijelom svijetu, uključujući transportno središte Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, španjolski arhitekt Santiago Calatrava, 1999. godine angažiran je za dizajn venecijanskog mosta. Kada je most otvoren devet godina kasnije, nakon prosvjeda zbog kašnjenja i rastućih troškova, brzo su počele pritužbe uslijed padova na staklenom podu.

Prosvjedi su se intenzivirali 2013., kada je grad na most postavio žičaru kako bi ga učinio pristupačnijim. Crvena, okrugla kabina — koju nije dizajnirao gospodin Calatrava — koštala je oko 1,5 milijuna eura, sporo je prelazila most, a ljeti je u njoj bilo nepodnošljivo vruće i zagušljivo, Ubrzo se odustalo od te ideje te je žičara ubrzo uklonjena. Pet godina kasnije, 2018. godine, grad je neke staklene ploče zamijenio trahitom, ali je tijekom pandemije, kada je nacionalna televizija snimala ljude kako hodaju preko mosta kako bi ilustrirali povratak u normalu nakon zatvaranja, snimljen je pješak koji se pokliznuo. Tijekom prošle godine prikupljana su sredstva za potpunu zamjenu staklenog poda.

No, Venecija nije prvi grad koji ima probleme s Calatravinim projektima; 2011. godine u španjolskom Bilbau postavljen je veliki crni, gumeni tepih preko pješačkog mosta kojeg je projektirao Calatrava. Naime, na mostu, također, popločenom staklenim pločicama veliki se broj pješaka poskliznulo i palo.

Premda plan zamjene staklenog poda kamenom treba proći strukturna ispitivanja te ga treba odobriti i gradska arhitektonska vlast, prema riječima Francesce Zaccariotto, gradski dužnosnici odlučni su provesti ga i kako bi spriječili gotovo svakodnevne padove. Iako cijeni rad arhitekta Calatrave, Zaccariotto kaže kako estetski kriteriji ne bi smjeli biti važniji od sigurnosnih načela te da će, budući da su tužbe upućene gradu, a ne arhitektu, Venecija riješiti situaciju.

Suočio s tužbama i kaznama zbog problema s mostom, Calatrava se još 2008. godine u svoju obranu izjavio: 'Most je provjeren sofisticiranim metodama te je utvrđeno kako ima čvrstu strukturu koja se ponaša bolje od očekivanog.' Međutim, njegov ured sada nije odgovorio na upite za komentar povodom novog sigurnosnog plana niti na kritike o pješačkom mostu.

Stanovnici Venecije, grada s gotovo 400 mostova, u većoj mjeri pozdravljaju ovu odluku, slažući se kako most, iako vizualno vrlo atraktivan, ipak nije siguran za pješake.