Što zapravo znamo o pojmu emocionalna inteligencija? Iako se često susrećemo s njime, mnogi ga još uvijek miješaju s kognitivnom inteligencijom. Emocionalna inteligencija, pojednostavljeno rečeno, sposobnost je da razumijemo vlastite osjećaje i njima upravljamo, kao i da razumijemo emocije ljudi oko nas i snalazimo se u svijetu razmjene osjećaja uopće.

Visok IQ nije garancija razvijene emocionalne inteligencije

Prof. dr. sc. Vladimir Takšić s Filozofskog fakulteta u Rijeci kaže da, kako bi se shvatio koncept emocionalne inteligencije (EI), treba naglasiti da različite vrste inteligencija nisu međusobno isključive, već se nadopunjuju. I jedna i druga uključuju sposobnosti, dodaje, ali osnovno je to da EI pripada kristaliziranim inteligencijama koje se razvijaju tijekom života, na osnovi iskustva.

'Komplementarnost je način na koji treba promatrati odnos između različitih inteligencija. Međutim, iako bi danas svim objektivnim znanstvenicima i praktičarima trebalo biti više negoli jasno da su socijalne i emocionalne kompetencije izuzetno važne, ima onih koji brane kult IQ-a i neprikosnovenu dominaciju apstraktne inteligencije. Već su odavno razvojni psiholozi dokazali da djeca od najranije dobi preko emocionalnih izraza i interakcije s roditeljima uče kako se ponašati. Također su vrlo jasno dokazali da nedostatak te interakcije ima pogubne i trajne posljedice na emocionalni razvoj djece. Navedeni programi razvoja emocionalne inteligencije uključuju interakciju s roditeljima, pa se tako pokušava ublažiti i ispraviti ono što su roditelji propustili napraviti ranije', upozorava on.

Naime netko s visokim kvocijentom inteligencije istovremeno može imati slabo razvijenu emocionalnu inteligenciju.

'Može se dogoditi da netko ima visoku apstraktnu inteligenciju, a da mu emocionalna i socijalna inteligencija budu jako niske, i zato je dobro da se one shvate komplementarno, a ne kao konkurencija jedna drugoj. Često predlažem da se za selekciju kandidata koji moraju raditi u interakciji s drugim ljudima uz klasične koriste i testovi EI-a', objašnjava prof. Takšić.

Emocije daju boju životu

Emocionalni dio stoga trebamo uključiti u funkcioniranje racionalnog segmenta, dodaje, jer upravo emocije daju boju životu.

'Mnoga su istraživanja pokazala koliko je važna emocionalna inteligencija, a i u poslovnoj sferi, jer osobe na rukovodećim pozicijama s izraženijim EI-om ostvarit će bolje rezultate i njihov tim bit će uspješniji', objašnjava prof. Takšić. EI je odmah u početku bio prihvaćen u organizacijskoj okolini, u kojoj je nedvojbeno potvrđena njegova bitna uloga u rukovođenju i timskom radu.

'Danas je emocionalna inteligencija 'uvjet bez kojeg se ne može' te poslodavci izjavljuju da su im emocionalne i socijalne kompetencije djelatnika daleko važnije nego stručna znanja. Koncept EI-a nastao je i najpopularniji postao upravo u individualističkoj sredini najviše razine u SAD-u. To pokazuje da su ljudi ondje (konačno) postali svjesni toga koliko im nedostaju emocionalne i socijalne vještine, a koliko su im važne za svakodnevno funkcioniranje. Empatija, pogotovo njena kognitivna komponenta 'preuzimanja perspektive druge osobe', pokazala se najviše povezana s EI-om, tako da razvijanje i učenje EI-a direktno utječe i na razvoj empatije, pogotovo kod djece', kaže on.

Osobe koje nemaju razvijenu emocionalnu inteligenciju će primjerice na pitanje o osjećajima odgovoriti opisom svoga fizičkog stanja.

'Najočitiji primjer nedostatka sposobnosti iz koncepta EI-a može se uočiti kod osobe koju pitate kako se osjeća, a ona vam ne odgovara opisom svojih emocija i osjećaja, nego govori o svom fizičkom stanju. Npr. jedan od odgovora može biti: 'Nešto me boli rame!' To se stručno naziva aleksitimija, odnosno nedostatak riječi za osjećaje. Takve osobe imaju vrlo oskudan rječnik emocija i ne razumiju njihovo značenje, pa onda ne mogu ni razviti ostale složenije sposobnosti iz domene EI-a kao što su regulacija i upravljanje svojim i emocijama drugih ljudi. Srećom, uz dobru volju mogu naučiti nadoknaditi taj nedostatak', kaže prof. Takšić te je osmislio upitnik emocionalne kompetentnosti UEK-45 i ERiK, psihologijske instrumente kojima se dobivaju informacije o strukturi različitih emocionalnih sposobnosti kod djece i odraslih.

Upitnik se primjenjuje diljem svijeta, preveden je na više od 30 jezika, a na njemu je prof. Takšić radio deset godina.

'To je instrument koji mogu koristiti različite struke u dolaženju do podataka u svojim klijentima, o osobama s kojima rade, a kojima je zapravo potrebna pomoć da prebrode neke životne probleme, kao posljedicu toga što nemaju dovoljno razvijene osobine emocionalne kompetentnosti. Tada često dolazi do nerazumijevanja emocionalnih poruka. Čest primjer je da nečiji izraz iznenađenja druga strana zna interpretirati kao agresivnu reakciju, čime odmah počnu nesporazumi. Isti je problem i na osobnom planu - osobe često upadaju u depresiju i anksioznost jer ne mogu dovoljno dobro razumjeti, regulirati i upravljati svojim emocijama', objašnjava prof.dr.sc. Takšić.

Znanje o emocijama jednako je važno kao i čitanje i pisanje

Socijalna i emocionalna inteligencija, dodaje on, vrlo su slični koncepti zato što se emocije najčešće razvijaju u interakciji s drugim osobama.

Razumijevanje problema i stanja drugih (empatija), objašnjava, uvijek je dobra startna pozicija za uspješnu komunikaciju i rješavanje tih problema.

'Svjestan sam da to nije lako, ali sam zato naglasio potrebu da se programi razvoja EI-a primjenjuju što je moguće duže te sa stručnim i motiviranim ljudima. Već je Aristotel u svojoj Nikomahovoj etici konstatirao da je ono što danas nazivamo emocionalnim kompetencijama - vrlo složeno! Jer kako navodi Aristotel, a Goleman je uzeo ovaj citat za moto svoje planetarno popularne knjige o EI-u: 'Svatko se može naljutiti - to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnog razloga i na ispravan način - to nije lako'', rekao je Takšić.

Postoji mnoštvo programa za razvoj emocionalnih kompetencija, najviše za djecu.

'Nažalost, samo manji dio je empirijski i u praksi potvrđen. Svugdje se ističe da je početak otvorenost prema svim emocijama, odnosno da se ne treba tjerati djecu da doživljavaju samo ugodne (pozitivne) emocije. One prenose važne informacije, tako da je svako izražavanje emocija, roditelja (ili važnih osoba) djetetu i obratno, jako važno u učinkovitoj komunikaciji i interakciji. Programi razvoja emocionalnih vještina i kompetencija obično počinju učenjem značenja pojedinih emocija pa, sukladno ranije navedenom hijerarhijskom modelu emocionalne inteligencije, nakon toga učimo djecu sve složenijim kompetencijama. Poznata je i priznata sintagma da su emocije svuda oko nas pa je za njihovo učenje potreban dug vremenski period. Kolege iz Centra za razvoj EI-a na Sveučilištu Yale najpoznatiji su po svom Programu emocionalne pismenosti jer smatraju da je znanje o emocijama jednako važno kao i čitanje i pisanje', objašnjava.

Već je davno prije psiholog Walter Mischel, dodaje prof. Takšić, pokazao u svom antologijskom eksperimentu sa sljezovim kolačićem da su djeca koja su uspjela odgoditi nagradu (čekati povratak osobe da donese drugi kolačić) u životu imala uspješniju kako poslovnu tako i privatnu karijeru.

Nikada nije prerano ni prekasno poraditi na svojoj emocionalnoj inteligenciji

Roditelji se, kaže profesor, moraju paziti i čuvati recepata i naredbi za to kako se trebaju ponašati sa svojom djecom jer to emocionalna inteligencija ne poznaje.

'Toga nema, jer se uvijek navodi da je to koncept namijenjen demokratičnim društvima i osobama koje uvažaju različitost i jedinstvenost svake osobe. Zato opet naglašavam otvorenost osjećajima (emocijama) kao početak svake uspješne komunikacije. Tu će roditelji saznati puno dragocjenih informacija i već sami zaključiti kako nastaviti komunikaciju sa svojim djetetom. Imao sam velik broj radionica i razgovora s roditeljima djece od vrtićkog uzrasta nadalje, a i sam sam kao roditelj svjestan činjenice da je biti roditelj najteže zanimanje za koje ne postoji školovanje. Najveći dio problema s djecom stvorimo sami nedovoljnom i neodgovarajućom komunikacijom', smatra prof. Takšić.

Što se tiče dobi u kojoj treba poraditi na emocionalnoj inteligenciji, tu nema ograničenja.

'Marc Brackett, direktor Centra za razvoj EI-a na Sveučilištu Yale, ističe da nikada nije prerano ni prekasno poraditi na svojoj emocionalnoj inteligenciji. Ipak, za svoj Program emocionalne pismenosti navodi da je početak puberteta dob u kojoj su djeci najpotrebnije emocionalne i socijalne kompetencije. Osim toga, to je dob u kojoj su djeca dovoljno kognitivno zrela da razumiju i složenije emocije i sposobnosti, kao što su reguliranje i upravljanje svojim i tuđim emocijama. Njegova novija verzija programa koju je nazvao RULER razvijena je za različite uzraste', objašnjava on.

Kad se pak radi o izgradnji emocionalne inteligencije kod roditelja koji koriste dvije različite metode, liberalnu ili npr. autoritarnu, prof. Takšić kaže da je istina negdje na pola puta.

'Kao i u svemu u našim životima, istina je uvijek na pola puta. Striktna primjena jedne ili druge metode dovodi nužno do problema. Kao što je već navedeno, otvorenost za različite emocije pomoći će roditeljima da bolje razumiju što se to događa njihovoj djeci, tako da im pomognu u razvoju. Danas je najveći problem to što roditelji nemaju dovoljno vremena (a i strpljenja) provoditi u komunikaciji s djecom. Takav je tempo i takvi su zahtjevi načina života, pa ne treba uvijek kriviti samo roditelje. Također, ne treba brigu o djeci prebacivati isključivo na obrazovni sustav', objašnjava.

Uloga medija i društvenih mreža u tome, kaže, ima efekt dvosjeklog mača.

'Danas su mediji i društvene mreže vrlo popularno i utjecajno oruđe. Zato bi ih trebalo iskoristiti u pozitivnom smjeru. Medijima bih savjetovao da se obraćaju nama znanstvenicima da im pomognemo u komentiranju pojava i događaja. Ponekad sami znanstvenici ne uspijevaju (a nekada i ne žele) jednostavnijim rječnikom objasniti znanstvene pojmove, a nekada mediji traže od njih samo senzacionalističke izjave. Tako bi i računalne igrice u kojima se djeca ipak intenzivno dugo druže i zajednički rješavaju zadatke i zadane probleme pomogle u razvoju emocionalnih i socijalnih kompetencija', zaključuje prof. Takšić.