Usporedimo li savjete za odgoj djeteta od prije pedeset godina i danas, uočit ćemo bitne razlike. Nekad se smatralo da je najvažnije da roditelj djetetu bude autoritet, a da dijete bespogovorno poštuje i sluša roditelja. Zatim je sve to srušeno i u modu je ušao slobodniji, popustljiviji odgoj.

Kad sve ovo zbrojimo i oduzmemo, većina stručnjaka danas savjetuje razinu između autoritarnosti i popustljivosti, a ta sredina znači: djetetu moramo postaviti jasne granice jer će bez njih biti nesigurno i izgubljeno. Također, danas većina stručnjaka ističe da je obitelj mjesto na kojemu dijete najviše uči i u kojemu stječe sigurnost, pa su skladni obiteljski odnosi preduvjet za uspješan odgoj. Skladni, dakle ne savršeni, jer savršenstva nema, a na nesavršenostima i pogreškama se puno toga može naučiti. Dakle, iako recepta za uspješno roditeljstvo nema, čini se da smo na dobrom putu ako znamo slušati dijete, ako odvajamo dovoljno vremena za njega i ako mu dovoljno često i iskreno pokazujemo ljubav.

Skoro svi se pitamo provodimo li dovoljno vremena s djecom, razumijemo li njihove potrebe, znaju li koliko ih volimo… Sasvim siguran u sebe je samo roditelj kojemu nije dovoljno stalo, svi ostali svjesni su skliskog terena na kojem se nalaze. Djeca to osjete, pa je važno da, kao što prihvaćamo da naše dijete nije savršeno, prihvatimo i da smo samo ljudi – nesavršeni, skloni greškama. Pogriješimo li, ispričajmo se djetetu, oprostimo si i krenimo dalje.

Ovo se, naravno, odnosi na sitnice, dok bi nekih izjava i postupaka trebalo poštedjeti svako dijete jer ostavljaju trajne posljedice. Dogodi li vam se nešto od dolje navedenoga, potrudite se da se to više ne ponovi. Ponekad roditelji, koliko god se trudili, ne uspijevaju probleme riješiti na adekvatan način, pa u nemoći, ljutnji ili nervozi ponavljaju nedopustivo – žele li svome djetetu dobro, trebali bi shvatiti da trebaju potražiti stručnu pomoć.

Među nedopustive postupke prema djetetu spadaju:

Fizičko kažnjavanje: koliko god neki govorili da je batina iz raja izašla, fizičko kažnjavanje uvreda je i poniženje za svaku osobu. Naravno, ne govorimo ovdje o laganom udarcu dlanom po guzi – klinci, posebno kad su mali, znaju biti toliko zaigrani i neposlušni da i najstrpljiviji roditelj gubi glavu. Gotovo da nema roditelja koji barem jednom nije udario dijete po guzi i to još nikome nije ostavilo trajne posljedice. Međutim, kažnjavanje remenom, šibom ili bilo čime što ostavlja masnice i oštećuje kožu jednostavno se ne može ničim opravdati.

Ponižavanje, vrijeđanje i omalovažavanje: reći djetetu da ništa ne vrijedi, da od njega neće ništa biti, da vas je razočaralo, sve to uništava samopoštovanje i samopouzdanje. Većini roditelja dogodilo se da u ljutnji kaže ono što ne misli, ali teške riječi koje djetetu poručuju da nije osoba dostojna vaše ljubavi, povjerenja i ponosa nedopustive su. Dogodi li vam se da omalovažite ili uvrijedite dijete na ovaj način, nužno je ispričati se, objasniti da niste tako mislili… Neće biti lako, ali ovo je previše važno da bi ostalo nedovršeno i prepušteno slučaju.

Kažnjavanje djeteta zatvaranjem u mračni ili mali prostor: i ovo je jedna od zastarjelih metoda kažnjavanja koja istovremeno ponižava i straši, posebno malu djecu. Ovakve metode zaista nisu šala, kao ni ono što gledamo u mnogim filmovima i TV serijama: osobe koje su imale ovakvo djetinjstvo mogu oboljeti od mentalnih bolesti, bolovati od brojnih fobija i strahova, postati nesigurne ili čak nasilne. Djeca su međusobno vrlo različita – neka se dobro nose sa stresom, pa čak i šokovima, dok su neka toliko osjetljiva da ni nakon najljepšeg dana, provedenog u veselju i među voljenima, ne mogu zaspati sama ili u mraku. Osjetljivom djetetu stanje se može samo pogoršati ako samoću ili mrak povezuje s kažnjavanjem, odnosno svojim pogreškama i 'zločestoćom'.

Plašenje djeteta raznim babarogama, vješticama i ostalim izmišljenim likovima: ovo je također osjetljivo područje, koje traži individualni pristup. Ima djece koja obožavaju bajke, izmišljena bića koja se dijele na dobra i zla i na taj način uče o svijetu. No, ima i klinaca koji tradicionalne bajke i mnoge crtiće doživljavaju kao psihičku traumu. Zato – sa strašnim pričama polako: počnite s najblažima, osluškujte kako ih dijete prima i prema tome odlučite kakve su priče prikladne za vaše dijete. I ne zaboravite – vještice, babaroge i ostala strašna bića neka ostanu samo u pričama, a prijetnje i kažnjavanje tipa - 'ako budeš zločest, doći će babaroga po tebe' nešto su od čega nijedno dijete ne bi smjelo strahovati.