Jučer sam sjedila u društvu nekoliko sportaša koji su s divljenjem komentirali izjavu Magica Johnsona koji je otvoreno progovorio o tome da mu je sin homoseksualac i da ga potpuno podržava u tome. Dapače, dok bi većina roditelja sve napravila da uvjeri sina kako to nije dobro ili da mu je bolje da sakrije, da se pokuša liječiti ili ga se čak u radikalnijim slučajevima i odrekli, Magic je rekao da su upravo on i njegova supruga pomogli sinu da im prizna objasnivši mu da ga vole još više takvog kakav je.

Vidjevši prošli tjedan fotografije Magicovog sina EJ Johnsona s jednog eventa u Los Angelesu na kojem se pojavio držeći se s dečkom za ruku dok je preko druge držao crvenu boy Chanelicu, za mene je značilo apsolutnu sreću. Zašto? Jer glasam za slobodu, glasam za pravo ljudi na ovome svijetu da svatko bude ono što je. Naši bi idoli, u koje bi se društvo trebalo ugledati i koji bi nas trebali inspirirati, trebali biti poput velikog Magic Johnsona koji je još jednom dokazao koliko je snažan i moćan, iznutra. S drugim životnim izazovom se podnio nasmijano, sretno i prepun ljubavi prema svom sinu. Davne 1991. kada mu je dijagnosticiran virus HIV-a nije šutio i plaćao odvjetnike i PR agencije da to sakriju, već je hrabro progovorio o tome, osvijestivši ljude koliko se treba štititi i boriti protiv virusa HIV-a.

Danas mu sin šeće među populacijom najviše izloženom riziku istog virusa koji je njegov život stavio u opasnost, no Magic, poučen svime što je prošao, može samo dodatno utjecati na svog sina, objašnjavajući mu kako se treba paziti i čuvati. Ova izjava Magica Johnsona je revolucionarna u ljudskom smislu jer ipak danas ljudi nemaju pravo na potpunu slobodu, u bilo kojem smislu. Društvo je prepuno osuda i 'disati punim plućima' u nekim sredinama može dovesti do društvenog izopćenja i velike unutarnje patnje. Netko će reći za Johnsona, 'a što je mogao reći kad je sin sam odlučio', a ja ću reći da je mogao šutjeti kao što mnogi šute.

Osobno poznajem i družim se s puno homoseksualaca čiji roditelji šute i glume da su slijepi, gluhi i glupi, ali ne toliko zbog njih samih, već zbog one stvari koja je mnogim ljudima važnija od vlastite ili djetetove sreće, a to je 'što će ljudi reći'. A tko su ti ljudi uopće? Prolaznici koji danas jesu, sutra nisu. Prije svega, mislim da se većina homoseksualaca rodi takva i da ne mogu utjecati na to. Imala sam i sama u svojoj blizini primjer dečka koji se sa mnom igrao s barbikama kad je bio mali i roditelji su mu jasno mogli vidjeti da ne pokazuje nikakav interes za muški svijet.

No, uglavnom zbog okoline, sputavali su ga čitavo vrijeme glumeći da ne znaju i iščuđavajući se svim 'drugačijim' stvarima, nikada ne razgovarajući otvoreno s njim, a došlo je do toga da je konačno priznao da je potpuno psihički puknuo jer je to predugo čučalo u njemu. Jer ne radi se tu samo o seksualnom opredjeljenju, to je pitanje naše unutarnje slobode i vapaja da budemo ono što jesmo.

Taj vapaj, borba i strah u nama nas može potpuno uništiti iznutra. Pitanje je možemo li biti ono što jesmo i tko nam ima pravo uskratiti to. Ja mislim da su ljudi koji se najviše protive slobodi i tome da svatko bude ono što jest najveći licemjeri i ljudi s najviše putra na glavi. I mojim je prijateljima trebalo dugo vremena dok to nije izašlo iz njih i još uvijek ne žive onako kako bi htjeli. Ne žive baš slobodno po Hrvatskoj.

Boje se kako će to utjecati na njihov posao, što će tko reći. Ja živim u Španjolskoj koja je također konzervativna zemlja, ja normalno vidim dečke ruku pod ruku po gradu, djevojke se ljube u najpopularnijim restoranima i nitko se uopće ni ne okreće.

Naravno, svugdje ima radikalnih slučajeva pa i tu, ali puno manje. Pritom, ne radi se tu o tome da bi svi trebali ustati i ikome davati neka posebna prava, radi se o tome da bi svi trebali imati pravo na vlastiti izbor, pogotovo ako dolazi iz srca, i da se ne bismo trebali previše osvrtati oko sebe, već pogledati u sebe.

Kada moj prijatelj šeće sa ženskom torbicom još uvijek ljudi dolaze k meni i pitaju me 'što mu je, jeli on normalan '. Što je uopće definicija normalnog? Što je to u ljudima da im uopće može smetati činjenica da je netko drugačiji, nečija estetika. Zbog čega bi nečije ponašanje, oblačenje ili životni stavovi trebali putovati kroz tuđa, uglavnom 'zagađena' usta umjesto da se ljudi bave sobom i utječu da živimo u društvu u kojem će svatko imati pravo biti što želi.

S druge strane, znam priče preko mojih gay prijateljima o mnogim ozbiljnim, oženjenim muškarcima s obiteljima kod kuće koji žive dvostruki život, koji svoje 'poslovne ručkove' provode sa svojim mladim dečkima. To je primjerice žalosno.

Lagati sam sebi, svima, zbog društvenog statusa, zbog ugleda, a iza zastora živjeti nemoralni život. Danas su najveći moralisti najveći grešnici. Ljudi koji najviše ogovaraju su oni s najviše putra na glavi.

Isto tako, žene koje su prošle 'sito i rešeto' i nakon njih petsto naletjele su na nekog tko će ih 'udomiti', gle čuda, također su najveće sutkinje. Tako da mislim da osuđuju ljudi s 'najprljavijim' vrtom kod svoje kuće, a kako je takvih puno, 'informacije' lete brzinom svjetlosti i energija osude i zabrane postaje zrak koji svi udišu.

Jer, zapravo, ako smo društvo vjernika koji teže produhovljenosti, trebali bismo prihvatiti da svatko bude ono što jest, dokle god ne šteti nikome oko sebe. Eto što je primjer slobode. Što netko Magicu Johnsonu može netko reći nakon ovoga.

Jer istinom samo možeš začepiti usta svima. 'Da, sin mi je homoseksualac, priznao mi je to u tinejdžerskim danima i sretan sam što je konačno izašao 'iz ormara'. Istina uistinu najviše oslobađa. Poznajem puno kolega, prijatelja koji se bore svaki dan s onim što jesu i onim što moraju 'glumiti' pred okolinom.

Uf, kakav je to teret. Nismo ni svjesni da puno ljudi i umire zbog toga, postoje primjeri ljudi koji su se bojali priznati da imaju sidu zbog toga kako će biti prihvaćeni u društvu. U nekim smo primjerima i situacijama robovi društva i ljudi su potencijalno najveći društveni i osobni suicid pojedincima. Zato glasajmo za slobodu, da živimo u svijetu u kojem svatko može ponosno nositi svoje ime i prezime, i biti takav kakav je. I to je ono što čini ljepotu ovog svijeta, raznolikost sviju nas. I trebali bismo to podržavati.