Dok šaljemo vojsku (spasa) u krajeve zametene snijegom, negdje daleko od očiju javnosti čekaju nas djeca kojima su ne samo u vrijeme ovakvih nepogoda, nego trajno 'odsječene' životne mogućnosti. Kako je to kad čekaš pomoć koja nikako da stigne?

Konvencija o pravima djeteta kaže: 'Svoj djeci - jednaka prava.' To nije neki dalek i nedostižan moralni imperativ, već obaveza svakog društva. No brojna djeca ostaju odsječena i od prava i od mogućnosti da jednoga dana budu ono što žele, i to najbolje što mogu.

Maleni Mario iz Vukovara dijete je rođeno s višestrukim teškoćama u razvoju. U svom odrastanju donedavno nije imao podršku svoga rodnog grada. No zahvaljujući upornosti i stalnim angažmanom njegove majke Ane, koja je jednako radila na njegovoj rehabilitaciji kao i aktivaciji svoje zajednice, situacija se značajno promijenila pa je danas veći broj vukovarske djece s teškoćama uključeno u vrtić koji pohađaju i njihovi vršnjaci, a dodatnu podršku imaju u programima udruge roditelja Leptirići. I dok ta lokalna zajednica malo-pomalo zbrinjava svoje najranjivije, u mnogim drugim zajednicama djeca s teškoćama ostaju trajno odsječena od svoje zajednice, igranja na igralištu koje je i njima prilagođeno, vrtića, odgovarajuće zdravstvene i socijalne skrbi, mogućnosti da im dijagnoza ne postane i životna sudbina.

U romskom naselju Josip Rimac u blizini Slavonskog Broda djeca ne pohađaju gradski vrtić, a roditelji kao glavni razlog navode udaljenost vrtića i nepostojanje prijevoza. Kada se to osigura, očekuje se da barem dio predškolaca iz tog naselja krene u vrtić. Naselje još uvijek nije priključeno na komunalnu infrastrukturu, tako da su uvjeti života bez pitke vode i kanalizacije za tu zajednicu s više od 800 osoba, od čega su dvije trećine djeca, vrlo teški. Dakle, oni su i u uobičajenim vremenskim uvjetima doslovno odsječeni od ostatka svijeta.

Samohrana majka s četvero djece živi u skloništu za beskućnike usred velikoga grada. Već godinama čeka sa svojom djecom ralice koje će im utrti put u bolji život.

Možda je ovo pravo vrijeme da se zapitamo što možemo, u ovim teškim vremenima, učiniti za trajno odsječenu djecu i njihove obitelji. Kakav sustav ranog upozoravanja i prevencije uspostaviti za one za koje znamo da imaju veće šanse biti isključeni već u prvim godinama života?

Prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za statistiku, gotovo je 20 posto djece koja žive u siromaštvu. Imamo li dovoljno snage, znanja i zrelosti da od društva brojnih humanitarnih akcija prerastemo u istinski humano društvo koje probleme naših najranjivijih sugrađana rješava i prije no što se pojave na naslovnicima ili u televizijskim emisijama?

Treba li nas zatrpati lavina problema zbog šansi i prilika koje smo propustili?

Američki nobelovac i ekonomist James Heckman napredak društva i održivu prednost i gospodarski rast vidi upravo u ulaganjima u kvalitetne i provjerene programe ranog razvoja za isključene skupine djece. Argumenti su tu. Računica isto. Akcija?