Da nas ne bi napustili naši prijatelji, izbjegavali kolege s posla ili da ne bismo bili u sukobu sa šefovima, dobro je osvijestiti da previše pričamo i utvrditi uzroke tog ponašanja. Iako se kaže da je šutnja zlato, ljudi koji previše pričaju mogu se zadovoljiti i s kontroliranim pričanjem za početak, a šutnju ostaviti za neke buduće ciljeve, piše portal InsideOut.hr.

Što nas tjera da toliko pričamo?

Neki ljudi panično reagiraju na tišinu i počnu pričati bez prestanaka. Jednostavno pričanjem popunjavaju tišinu jer se ne osjećaju ugodno. Tišina im stvara veliku nelagodu i postaju anksiozni. Pričanje im postaje neka vrsta tehnike umirivanja. Također, neki ljudi se teško uklapaju te pričanjem konstantno privlače pozornost na sebe. Kao da se boje da ih drugi ljudi ne primjećuju te pričanjem naglašavaju svoju prisutnost. Nadalje, pričanje ovisi i o tome kako doživljavamo socijalne odnose. Ljudi koji ne prestaju pričati mogu vidjeti druge ljude kao potencijalnu prijetnju.

Pričanjem se nameću i drže glavnu riječ te na taj način imaju kontrolu nad situacijom i osjećaju se sigurnije u prisutstvu drugih ljudi. Osim što nas pričanje štiti od anksioznosti povezane s tišinom i nelagodom u prisutstvu drugih ljudi, štiti nas i od vlastitih misli. Ljudi koji ne znaju kako da se nose sa svojim problemima, pretjeranim pričanjem bježe od svojih misli. Kad konstantno pričaju nisu sposobni čuti unutarnji dijalog koji se odvija u svima nama. Tako do njih ne dopiru njihovi strahovi, želje, fantazije i slično, barem ne na svjesnoj razini. Prema prethodno navedenim situacijama čini se da je pretjerano pričanje dobar zaštitni mehanizam od mnogih ljudskih teškoća. No, problem je što nismo uvijek sami kad konstantno pričamo te naše ponašanje utječe na druge ljude. A najčešće je taj utjecaj negativan i ima loše posljedice po nas same.

Kontrolor pričanja

U želji da ostanemo dobri s našim prijateljima i kolegama, važno je osvijestiti koliko pričamo. Bolje je ne pitati druge pričamo li previše jer iz poznatog razloga kurtoazje, odnosno pristojnosti nećemo dobiti iskren odgovor. Uz malo pojačanog motrenja možemo uvidjeti držimo li monologe ili dozvoljavamo drugima da pričaju ravnopravno s nama. Ako imamo osjećaj da stalno mi pričamo, onda i je tako. Važno je osvijestiti u kojim situacijama imamo tendenciju konstantnog pričanja. Često je to kad smo nervozni ili pod nekim pritiskom ili stresom. Tada je važno obratiti pažnju na disanje. Produbiti i ujednačiti dah na način da polako udišemo i izdišemo na nos. Takvo disanje će umiriti i naš organizam te nam dati dovoljno vremena da posložimo svoje misli koje nam jure kroz glavu. A nitko neće niti opaziti da smo okupirani svojim disanjem, samo ćemo manje pričati.

Drugi korak je da kad god nešto kažemo, završimo misao pitanjem. Na taj način pozivamo sugovornika da počne pričati, a mi moramo biti tiho i slušati. A ljudi vole kad smo zainteresirani za njihovo mišljenje. Također, povremene pauze unutar naših monologa ostavljaju prostora sugovorniku da se izrazi i daju nam prostora da brinemo o svom disanju. U biti je vrlo jednostavno i lako, samo je važno shvatiti da nas je teško zaustaviti i preuzeti ulogu kontrolora našeg pričanja. Nema ničeg lošeg u tome što imamo mnogo toga za reći, no kad to kažemo promišljeno i s poantom, naše će riječi imati veći značaj i ljudi će nas rado poslušati.

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju Insideout.hr.