Njegova se filozofija temelji na slici djeteta kao subjekta s pravima od rođenja, sposobnog za učenje u odnosu s drugima, s urođenim izvanrednim potencijalom za učenje, metaforički izraženim kao 'stotinu jezika', što se odnosi na stotinu, tisuću načina izražavanja, razmišljanja, razumijevanja i znanja.

Njezin idejni tvorac Loris Malaguzzi ovu je teoriju poetski izrazio pod nazivom 'Stotinu postoji' – pri čemu je istaknuo jednakost različitih dječjih jezika što ih upotrebljavaju za izražavanje i dijeljenje svojih teorija i razmišljanja, obogaćujući tako svoje znanje kroz odnose s drugima.

Danas je ovo obrazovno iskustvo poznato u svijetu i sve je više država koje ga nastoje uvesti u odgojno-obrazovne centre te u predškolske ustanove, a o primjeru hrvatske prakse piše i autorica Edita Slunjski sa suradnicima u knjizi 'Što nas uči Reggio?', u izdanju izdavačke kuće Element.

Vrtić – mjesto u kojem odgajatelji potiču djecu na samostalnost i istraživanje

Vrtić postaje manifestacija protagonizma djeteta, prepoznatog kao individualnog nositelja i subjekta koji se formira i uči iz odnosa s drugima, u odnosu na svoju obitelj, kulturni kontekst i povijest. Djetinjstvo i rano obrazovanje u relacijskoj su dimenziji u kojoj odgajatelji i obitelji zajedno (su)djeluju!

Vrtić je u Reggio pristupu temeljna odgojno-obrazovna ustanova koja više nije usmjerena na tradicionalne vrijednosti koje većina vrtića još uvijek primjenjuje - poslušnost i nametnuti način učenja od strane odgajatelja. Ovdje odgojitelj ima važnu ulogu poticanja stalnog procesa učenja i motiviranja djece ali kroz njihovu samostalnost. A učenje je najbolje u uvjetima slobodne igre – kroz slobodno kretanje, kreativnost i različite druge tehnike za razvijanje samosvijesti. Sam proces učenja važniji je od konačnog rezultata!

Odgojitelji imaju vrlo bitnu ulogu jer djetetu trebaju pristupiti kao snalažljivom, kompetentnom i snažnom biću, koje je bogato talentima i potencijalima, znatiželjno da upozna i istraži sve u svojoj okolini te spremno za interakciju s drugima.

Osnovna načela Reggio pristupa

Istraživačka priroda djeteta potiče ga na konstruktivno učenje i konstruiranje znanja, pa stoga Reggio pristup dijete ne doživljava kao pasivnog primatelja znanja, već kao potencijalno, jako, snažno, kompetenteno dijete povezano s odraslima i drugom djecom!

Zato su osnovna načela Reggio pristupa u odgoju djece sljedeća:

• Slika o djetetu kao kompetentnoj osobi
• Kvalitetni odnosi i interakcije važni su unutar svih dijelova sustava
• Vrijednost uloge materijala
• Shvaćanje prostora kao trećeg odgajatelja
• Shvaćanje djece i odgojitelja kao partnera učenja
• Odstupanje od propisanog kurikuluma u korist omogućavanja i pridržavanja procesa učenja
• Vrijednost dokumentiranja odgojno-obrazovnog procesa
• Simbolički jezici djeteta

Kreativnost kao temelj učenje i spoznaja

Kreativnost je dio svakodnevnih aktivnosti i djecu se potiče na sudjelovanje u raznim izražajnim aktivnostima: igrama, glumi, igri sjena, lutkarstvu, plesanju, pjevanju, keramičkom izražavanju... Time se potiče važnost razvoja svih područja učenja i razumijevanja kod djeteta, a ne samo jezički i logički aspekt. Premda su pismenost i računanje vrlo važni za život, podjednako je važno znati i da ekspresivna umjetnost ima svoju ulogu u stvaranju osobnosti djeteta. Jer dijete ima vizualno, glazbeno, kinetičko, matematičko, znanstveno i druga znanja, odnosno jezike kojima komunicira…

Djeci trebaju okruženja koja će mu pružiti dovoljno mjesta za pojedinu aktivnost ili istraživanje pa mnogi teoretirači Reggio metode upravo prostor nazivaju – trećim odgajateljem! Dijete se ne smije požurivati, prekidati ili odrediti trajanje aktivnosti već treba imati dovoljno prostora za procesuiranje informacije kako bi dostiglo novu razinu znanja. Zato su vrtići koji njeguju Reggio odgoj vesela i šarena mjesta puna multi-senzornih materijala koja potiču djecu na istraživanje i samostalno otkrivanje okoline. Dopušteno im je da sami mijenjaju prostor, pomiču namještaj, kreiraju nova mjesta za igru…

Djeca grade kulturu istraživanja, refleksije, dijaloga i angažiranja!

Sve oko djece ima svoje uloge u njihovu odrastanju i učenju, a ogledni primjer multifunkcionalnosti takvih predmeta jest primjer zrcala – ona mogu visiti sa stropa iznad stolova, u razini poda ili biti dio mjesta za igru u vrtiću. I baš ona omogućavaju djetetu da razumije samog sebe u odnosu na okruženje u kojem se nalazi. U tom procesu značajne su i boje pa se u Reggio pedagogiji izbjegava korištenje jarkih boja za bojanje zidova te koriste svijetle ili bijele boje zidova, a zidove ukrašavaju dječji radovi, čime se naglašava središnje mjesto koje zauzima dijete. Djecu se uvijek potiče da konstruiraju svoje teorije i objašnjenja, te ih dograđuju zajedno s odgojiteljem te grade kulturu istraživanja, refleksije, dijaloga i angažiranja.

Na kraju, Reggio pristup u mnogome je utjecao i na predškolsku znanost i praksu i u Hrvatskoj, a prema istraživanjima u većem broju vrtića u zadnjih 20-tak godina poprilično se promijenila razina kvalitete u ustanovama. No, korijenite i kvalitetne promjene nisu moguće 'kulturom brzih rješenja' a kvalitetan odgojno-obrazovni rad podrazumijeva 'dobro razumijevanje djece' – visoku razinu razumijevanja i uvažavanja te snažan naglasak na kvaliteti odnosa odraslih i djece. A to ponajprije i najviše ovisi o odgajateljevoj 'slici o djetetu'! Nju nije moguće od nekoga preuzeti ili preslikati nego ju je potrebno sustavno razvijati na temelju kontinuiranog pažljivog promatranja djece, analiziranja sebe u radu s djecom i odgojno-obrazovne prakse u cjelini.