Jeste li i vi među onima koji se kad krenu čitati neki tekst pogube i više ne znaju dokle su stigli te moraju krenuti iznova? Onda bi i vama ova inovativna metoda mogla itekako koristiti i pomoći pri čitanju.

Iako na prvi pogled termin bioničko čitanje zvuči kao neka ZF metoda iz budućnosti, to nije točno.

Mnogi ljudi, naime, teško uspijevaju zadržati fokus tijekom čitanja, a ako ste primjerice student, ovaj problem može vam biti ozbiljna smetnja u ostvarenju akademskog cilja. U tome bi vam mogao pomoći novi način čitanja koji je osmislio švicarski tipografski dizajner Renato Casutt.

Radi se zapravo o vrlo jednostavnom alatu koji olakšava čitanje svima onima kojima se teško koncentrirati prilikom prolaženja kroz neki novi tekst.

Prema riječima logopetkinje Mihaele Lulić, da bismo znali može li on nam koristiti, moramo ga isprobati.

'Ne postoji način da sa sigurnošću znate hoće li vam bioničko čitanje pomoći da se usredotočite dok ga ne isprobate. Kao i s mnogim drugim stvarima, ono vjerojatno nije za svakoga, ali ako vam može pomoći, to je sjajno', objašnjava.

Logopetkinja je objasnila da su u toj metodi najvažniji dijelovi riječi, najčešće početak, istaknuti.

'Bioničko čitanje funkcionira na principu da su najvažniji dijelovi riječi, najčešće početak, naglašeni na način da su podebljani i tako se naše oči vode kroz tekst, a pritom mozak lakše i brže pamti pročitano. Ideja bioničkog čitanja je da se oči fokusiraju na dio riječi koji je podebljan, a mozak sam dovrši ostatak riječi, odnosno prizove ranije naučenu, poznatu riječ. Bioničko čitanje zapravo ima cilj poduprijeti postojeću vještinu čitanja i na neki način je poboljšati međudjelovanjem fiksacija, sakada i prozirnosti teksta', dodaje.

Cilj je, kaže, ukloniti distraktore i stvoriti mirniji vizualni efekt prilikom čitanja da bi fokus bio veći, a samim time čitanje brže i tečnije te samo razumijevanje i usvajanje pročitanoga brže.

'Vještina čitanja nije nešto što se glatko odvija, na način da nam oči, odnosno pogled, ujednačeno klize tekstom, već se odvija nizom fiksacija i sakada. Fiksacije su točke na kojima se pogled zadržava tijekom čitanja, a sakade su skokovi između tih fiksacija, odnosno točaka zadržavanja pogleda. Tijekom fiksacija određene informacije se šalju u pamćenje, a tijekom sakada to se ne događa. Fiksacije su zapravo zaslužne za percepciju i razumijevanje onoga što se čita. Bioničko čitanje podebljava dijelove riječi koji bi bili fiksacije', objasnila je logopetkinja.

Zasad se o učinku te metode, kaže, ne zna puno.

'Povratne informacije koje do sada imamo prilike vidjeti nisu znanstveno provjerene, već su subjektivni osvrti osoba koje su pokušale koristiti tu tehniku i one se uvelike razlikuju od onih koji su zadovoljni te navode da brže i učinkovitije čitaju do onih koji ne uočavaju nikakve promjene. O ovoj se metodi zna izuzetno malo. Ona se tek počela spominjati u medijima i krugovima stručnjaka koji se bave čitanjem, a većina laika još uvijek vjerojatno nije čula za ovu tehniku. Konceptualizirana je još 2016. godine, ali postala je viralna tek od 2022. godine', kaže Lulić.

Znanstveno još neistraženo područje

Metoda je, objašnjava ona, jedinstvena, ali nije revolucionarna u smislu da nitko ništa slično do sada nije radio.

'Dapače, desetljećima se upravlja fontovima i samim grafičkim sučeljem teksta da bi bili što prihvatljiviji i prilagođeniji kako ranjivim skupinama u smislu čitanja, tako i svim čitačima. Treba biti oprezan pri bilo kakvoj novoj tehnici vezanoj uz jezične vještine (a čitanje to jest), jer ne mora biti jednako učinkovita u svim jezicima zbog transparentnosti pisma, ali i mnogih drugih čimbenika', rekla je.

'Prednost bioničkog čitanja svakako je činjenica da je ono lako prilagodljivo individualnim potrebama svakog pojedinca pa možemo reći da osoba može personalizirati grafičke fiksacije i sakade u tekstu, no teško je govoriti o tome da se može preporučiti s obzirom na to da je još uvijek u povojima i znanstveno neistraženo. Ono što se često spominje u medijskom prostoru to je da bioničko čitanje može pomoći osobama s disleksijom, ADD-om i ADHD-om pri čitanju, iako, ponovno naglašavam, nema nikakvih znanstvenih dokaza da je to uistinu tako. Treba imati na umu da uzrok disleksije kao takav nije unificiran i ona se ne događa zbog samog fonta i grafičkog izgleda teksta. Nekim disleksičarima grafičke prilagodbe budu od velike koristi dok kod većine one nemaju gotovo nikakvu ili minimalnu korist', kaže logopetkinja.

Misli ipak da bi bioničko čitanje moglo biti korisno osobama s disleksijom.

'Sperling, Lu, Manis i Seidenberg (2006.) smatraju da teškoće s čitanjem u osoba koje imaju disleksiju nastaju zbog utjecaja šuma (engl. noise) na percepciju, odnosno one ne mogu samostalno usmjeriti pažnju na bitne karakteristike vizualnog podražaja. Kada se usmjerimo isključivo na tu teoriju i izvučemo je iz mnoštva drugih, bioničko čitanje bilo bi korisno osobama s disleksijom. Svatko od nas može je testirati sam za sebe i vidjeti koliko mu ta tehnika čini čitanje lakšim i učinkovitijim. Ipak, ne bih išla tako daleko i rekla da se nekome preporučuje s obzirom na to da sama tehnika još nije istražena u znanstvenom smislu. S druge strane, ona, kao i većine tehnika za pomoć osobama s bilo kakvim specifičnim teškoćama učenja, ne može naškoditi, može pomoći ili ne biti od koristi. S obzirom na to da uvijek kao struka upozoravamo na veliku heterogenost i različitost unutar grupe osoba sa specifičnim teškoćama učenja (disleksija, disgrafija i ostale), nekome ova tehnika može biti korisna dok će nekome biti beznačajna', mišljenja je.

Kome se preporučuje bioničko čitanje?

Ono što je prednost same aplikacije/programa, dodaje ona, to je da pojedinac može sam personalizirati tehniku kako mu bolje odgovarala birajući veličinu i vrstu fonta, duljinu fiksacija i sakada, odnosno koliko će prvih slova biti podebljano.

Za osobe koje imaju problema s koncentracijom također se ne može potvrditi da je bioničko čitanje prikladno i za njih.

'Isto kao i na prethodna pitanja - ne može se dati konkretan odgovor. Nekim pojedincima može pomoći, nekima ne, a nećemo to znati sa sigurnošću dok znanost ne odradi svoje i da nam pouzdane podatke o učinkovitosti ove tehnike. Ono što bi se laički moglo zaključiti je da će biti od pomoći osobama s problemima pažnje i koncentracije jer će im pomoći da se fokusiraju na podebljane i naglašene dijelove riječi, no tomu ne mora biti tako', rekla je.

Što se tiče sličnosti i razlika između brzog i bioničkog čitanja, cilj im je zajednički.

'Ono što je tim dvjema tehnikama zajedničko zapravo je samo krajnji cilj, a različiti su sam način provođenja i metode kojima se brzo i učinkovito čitanje pokušava postići. Imaju neke dodirne točke, poput usmjeravanja fokusa, ali rekla bih da tehnika brzog čitanja pruža lepezu strategija, a bioničko čitanje je uže usmjerena tehnika. Tehnika brzog čitanja u suštini se bazira na korištenju vodiča (prsta) prilikom čitanja, uklanjanju subvokalnog čitanja, smanjivanju i ukidanju vraćanja na već pročitano i fokusiranjem na ključne riječi. Cilj obje metode je čitanje prilikom kojeg pamtimo sadržaj pomoću slika, a ne pojedinih riječi. Kada pamtimo slike i ideje, lakše pamtimo sadržaj zbog aktivacije obje moždane polutke i time se smanjuje mogućnost ometanja fokusa na sadržaj', objašnjava logopetkinja.

Problemi s disleksijom u odrasloj dobi

Kad se pak radi o problemu disleksije kod odraslih, moguće je, kaže Lulić, da se ne otkrije u učeničkoj dobi.

'Nažalost, još uvijek nije rijetkost to da se disleksija otkrije tek u srednjoj školi ili čak u odrasloj dobi. Sustav je u mnogim krajevima još uvijek manjkav na način da u školama nema stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila koji bi uočili takva odstupanja i kojima bi se roditelji mogli obratiti, ali ako nema tih stručnjaka – nema ni dodatnog educiranja obrazovnog kadra i roditelja o tome što disleksija jest i koji su njeni simptomi, odnosno kako je prepoznati. Kao logoped, mogu reći da mi se u Kabinet za procjenu čitanja i pisanja najčešće javljaju roditelji koje su poslali učitelji ili stručni tim škole ili oni koji su sami posumnjali na nju jer su preko medija ili na neki način već čuli nešto o disleksiji pa su mogli povezati djetetove probleme s onime što su čuli', kazala je.

Nerijetko osobe u odrasloj dobi, dodaje, posumnjaju da imaju disleksiju kada se susretnu s tim pojmom i počnu je istraživati.

'Tada dio njih napokon želi dati nazivnik onome s čime su se morali nositi tijekom cijelog školovanja, ali i tijekom odrasle dobi, a dio njih našao je toliko nadomjesnih strategija da ne osjećaju previše simptome disleksije u odrasloj dobi - ali ona je i dalje tu. Taj dio ljudi nerijetko ne želi dijagnozu kao takvu, nego im je dovoljno da oni sami znaju o čemu se radi', rekla je.

Disleksiju, dodaje logopetkinja, ne možemo izliječiti jer ona nije bolest, već stanje.

'U odrasloj dobi neka intervencija može možda biti uspješnija jer je osoba svjesnija i možda lakše razumije i poima disleksiju. Najčešće se do odrasle dobi razviju brojne strategije i tzv. nadomjesni mehanizmi za funkcioniranje u situacijama u kojima se zahtijevaju čitanje i pisanje i nekako se nauči dobro 'plivati u tim vodama', pa svaki dodatni savjet, intervencija i terapija poboljšavaju samo razumijevanje disleksije, ali i omogućuju lakše pronalaženje alata za nadilaženje čitalačkih prepreka/zahtjeva. Svakako se treba obratiti stručnoj osobi koja se dodatno educira u području specifičnih poremećaja učenja i olakšati si to stanje', rekla je Lulić.