O disleksiji postoje mnoge zablude i predrasude, a logopetkinja Mihaela Lulić razbila je brojne od njih koje su se uvriježile.

'Disleksija je termin izveden iz grčkog jezika, u kojem je doslovni prijevod (dys) teškoća s riječima/jezikom (lexis). Jedan je od specifičnih poremećaja učenja koji je jezično utemeljen. Prema International Dyslexia Associationu (Međunarodna udruga za disleksiju), disleksija se definira kao specifična teškoća u učenju obilježena teškoćama u točnom/tečnom prepoznavanju riječi, dekodiranju i pisanju. Dijete pritom ima teškoće s čitanjem unatoč urednim intelektualnim sposobnostima i uobičajenoj školskoj poduci', objašnjava Lulić.

Disleksija je, dodaje, različitost koja otežava usvajanje i korištenje vještina čitanja, slovkanja i pisanja, a neurološkog je porijekla (prema European Dyslexia Associationu od 2007. godine).

Logopetkinja kaže da je disleksija teškoća koja postoji od rođenja i prisutna je tijekom cijelog života osobe.

'Mijenjaju se samo njeni simptomi s dobi. U RH se još uvijek najčešće dijagnosticira u trećem razredu osnovne škole, ali više nije rijetko ni da se ustanovi u predškolskom periodu. Rana osnovnoškolska dob najčešće je pogodna za procjenu zbog dovoljne količine školske poduke na temelju koje se jasnije uočavaju odstupanja, ali simptome je moguće uočiti i puno prije', rekla je.

Treba naglasiti, upozorava, da još uvijek dobar dio osoba bude nedijagnosticiran do odrasle dobi, kada zapravo same dođu do naziva teškoće kojoj do tada nisu mogle dati ime.

'Kao i kod brojnih jezično utemeljenih poremećaja, nije otkriven jedan uzrok disleksije, već se radi o kombinaciji više njih. Tijekom proteklih 200-tinjak godina istraživane su brojne uzročne teorije, od neuroloških, čistih jezičnih do genetskih. Ono oko čega se većina znanstvenika slaže je da disleksija ima neurobiološku podlogu. Danas se najčešće kaže da može biti uzrokovana kombinacijom teškoća u fonološkoj obradi, radnom pamćenju, brzom imenovanju, sekvenciranju i automatizaciji osnovnih vještina. Disleksija nije u vezi s kognitivnim sposobnostima djeteta i upravo je nalaz psihologa što ide u prilog tome jedan od dokumenata koji je potreban pri njenom dijagnosticiranju. Taj nalaz psihologa trebao bi biti specifičan i osim ukupnog postignuća, koje pokazuje opći kvocijent inteligencije, pokazati odvojeno postignuća na verbalnoj (jezičnoj) i neverbalnoj ljestvici te na svakom subtestu odvojeno', kaže Lulić.

Disleksiju, dodaje ona, odnosno rizik za nju, roditelji i odgajatelji mogu prepoznati već u predškolskoj dobi, u kojoj djeca najčešće zaziru od slikovnica, vježbica početnog čitanja i pisanja, prilikom zapisivanja svog imena ili brojeva često zrcale slova i brojke, djeluju pogubljeno u vremenu i prostoru, teško pamte pjesmice koje se rimuju, teško prate ritam, imaju vrlo neobična pitanja i način razmišljanja te rješavanja problema...

Svako dijete s disleksijom je drugačije

'U školskoj dobi uočavaju se neobične i nesustavne greške u čitanju (primjerice riječ vatra dijete može pročitati svaki put drugačije - vrata, vatara, trava, vatra), griješe u smjeru čitanja, preskaču riječi ili redove, često pogađaju riječi prema smislu i prvom pročitanom slogu, zamjenjuju grafički ili fonetski slična slova, ulažu puno truda u čitanje, a rezultati ne prate taj trud, imaju dobre i loše dane, teško određuju lijevu i desnu stranu i snalaze se u vremenu i prostoru... Treba imati na umu to da neće svako dijete s disleksijom imati sve navedene simptome. Svako dijete s disleksijom je drugačije. Ima jedinstvene jake strane i suočava se s različitim izazovima, pa se tako treba i individualno pristupiti teškoći', savjetuje.

Što se tiče tipova disleksije, dodaje, kod nas se ona najčešće dijeli prema jačini izraženosti simptoma na blagu, srednje tešku i tešku.

'Disleksija je nešto češća unutar obitelji pa se može reći da postoji određeni nasljedni čimbenik za nju. Isto tako, neurološka podloga, način neurološkog funkcioniranja i obrade utječu na pojavu disleksije', kaže.

Ako se ovaj poremećaj ne prepozna na vrijeme, dodaje, to je najgori mogući scenarij.

'Što se kasnije prepozna poremećaj, to je djetetova slika o sebi više narušena, kao i samopouzdanje i samopoštovanje. Nema gore stvari od djeteta, u primjerice četvrtom razredu osnovne škole, koje misli da ništa ne može napraviti kako treba, da je glupo i lijeno, da ni u čemu nije uspješno i da ne vrijedi. A to su nažalost najčešće misli koje se javljaju nedijagnosticiranoj djeci s obzirom na to da najčešće svakodnevno dobivaju takve informacije od okoline. Uz to, ma koliko se trudili, satima, danima, mjesecima, čitanje ne postaje bolje', upozorava logopetkinja.

Djeca disleksičari mogu biti vrlo uspješna u školovanju, kaže logopetkinja.

'Potrebno im je samo prilagoditi prezentaciju školskog sadržaja, kao i ispitni dio. S obzirom na to da disleksiju definiramo kao različitost, logično je da im se sadržaji ne mogu prezentirati na isti način kao i nedisleksičnoj djeci i očekivati da će ih obraditi i usvojiti na jednak način i jednako uspješno kao i vršnjaci. Rekla bih da je najveći problem još uvijek pravovremeno prepoznavanje, a onda i krutost obrazovnog sustava, kao i nedovoljna educiranost osoba koje su prve na liniji obrazovanja osoba s disleksijom (učitelji, nastavnici, profesori). Definitivno najvažnija strategija je jasno definirati jake i slabe strane djeteta. Ovdje bih posebno naglasila ove jake strane jer su one temelj za izradu plana i strategija za pomoć djetetu s disleksijom', rekla je Lulić, dodajući da su brojni uspješni umjetnici, znanstvenici, poduzetnici, sportaši i glumci disleksičari.

Neki od najpoznatijih su Albert Einstein, Thomas Edison, Winston Churchill, Leonardo da Vinci, Pablo Picasso, Walt Disney, Muhammad Ali, Tom Cruise, Whoopi Goldberg, Orlando Bloom, Keira Knightley, Keanu Reeves, Agatha Christie, Mark Twain, John Lennon, Richard Branson, Bill Gates... i mnogi drugi.

'U Hrvatskoj je jedina javna osoba koja je do sada javno govorila o disleksiji poznati glumac i voditelj Bojan Navojec te je i podržao rad udruge Norda disleksija, s kojom sam surađivala na 'Vodiču za disleksiju', u kojem je i Bojan nesebično podijelio svoju priču s maturanticom Anjom, čija je to bila inicijativa', naglašava Lulić.

Kod nas se disleksiji, ističe ona, ipak posvećuje malo više pozornosti nego inače.

'Usuđujem se optimistično reći - sve više. Je li to dovoljno? Vjerojatno nije, ali realno je reći da su se stvari poprilično pokrenule. Sve više govori se o disleksiji kao takvoj i pokušava se podići svijest o njenom postojanju i učestalosti, kao i naglasiti to da je ona prije svega različitost. Ono što definitivno još najviše kaska u tom području naš je obrazovni sustav jer nema dovoljno sluha za ovaj problem, ali stvari se ne mogu promijeniti preko noći, a ja se usudim reći da se pozitivna promjena polako šulja prema obrazovnom sustavu i da je sve bliže. U krugovima logopeda sve više istražuje se i radi na tom polju. Drži se velik broj edukacija za stručnjake i obrazovne djelatnike, ali i predavanja za opću populaciju. Radi se i na unapređenju dijagnosticiranja disleksije', rekla je Lulić, dodavši da je za to značajno i osnivanje udruge Norda disleksija te objava njihova 'Vodiča o disleksiji'.