Imam, kao i svi koji vam se javljaju, jedan problem. Radi se naime, o meni i mojoj najboljoj prijateljici. Odnosno, o meni i curi koja mi je bila najbolja prijateljica. Sve je počelo odmah nakon Nove godine - njoj je bio jedan jako važan datum i ja sam zaboravila čestitati pa sam joj slagala. Znam da nije pohvalno i stvarno se stidim toga, no bilo mi je užasno krivo što sam zaboravila i laž mi se učinila jedinim izlazom, u tom trenutku nisam razmišljala da je to najgori mogući potez, jer da jesam ne bi se dogodilo. Naravno, shvatila je da lažem - zna me kako dišem, kao i ja nju. I naravno, začas smo se posvađale. Nakon toga smo razgovarale, dugo, no izgleda da je nepovratno izgubljeno. Ja sam se odjednom promijenila. Na gore, mogu slobodno reći. Ona je to shvatila i nisam joj bila jasna. Uzevši u obzir da ni sama sebi nisam jasna, razumijem je. Izgubljena sam, stvarno jesam. Zatim smo opet razgovarale, no stvari ne idu na bolje.
Ono što pogoršava situaciju je to da ona ima najbolju prijateljicu. Trebam objasniti: ona i ta djevojka bile su najbolje prijateljice davno, zatim je došlo do neke svađe pa su se udaljile, a zatim smo ja i cura o kojoj pričam postale najbolje. No sad su se stvari zarotirale, potpuno. Užasno sam ljubomorna. Jer njih dvije su sada najbolje, stvarno jesu. Stalno su zajedno, da cijeli svijet valjda vidi koliko se vole, jedna drugoj posvećuju pjesme, stihove, i jedna o drugoj znaju svaki korak. Baš kao nas dvije prije par mjeseci.
Jako mi nedostaje. Kao zrak dok držim dah. Trebam je jer sam zbunjena i izgubljena. Razgovarale smo i o tome, naravno. No ona kaže da joj je dosta toga da stalno 'diže' poljuljala prijateljstva. Kaže da će vrijeme pokazati - ako je bilo vrijedno vratit će se. Razumijem, stvarno. Ali tako mi treba. Nedostaju mi razgovori s njom, svakodnevne gluposti i neke velike stvari koje smo jedna drugoj govorile 'u hodu'. Sada znam samo osnovno, uopće ne znam svakodnevne sitnice.
Ima li ikakav način da joj pokažem da sam ponovno ona njena stara, najbolja prijateljica? Znam da sam ja kriva, i jako mi je žao, to je nešto najgore što sam ikada napravila, slagala joj jer je davala sve za mene. Ima li ikakvog načina? Je li sve otišlo u nepovrat? Molim vas pomozite...

Redakcija Teena: Shvaćamo tvoju čežnju i nije nam nejasna, no, naše ti je skromno mišljenje da bi ipak trebala sitno prikočiti u svojoj krivnji i grižnji savjesti. OK, pogriješila si, napravila krivi potez totalno, proklizala kroz zavoj tako ravan da ga nitko ne bi tako promašio, no - pa što? Greške, krivi potezi, nesporazumi, svađe, krize, sve se to u životu događa kako bi se otvorila šansa da neki odnos ili veza postane još bolji. Ako to treba tako biti. Gle, nas je život do sada naučio jednu jako važnu stvar a ta ti je da, poricali mi to ili ne, viša sila jednostavno postoji. I zato je svaka rečenica koju (za)počneš čvrsto uvjerenim riječima 'ja ću danas...' već u startu proklizala na ozbiljnom testu više sile koja nas svojim potezima uči da budemo skromniji. I da život naučimo prihvaćati onako kako dolazi, a ne da smo čvrsto uvjereni kako će isti teći kako smo mi zamislili. Ovo ti govorimo iz razloga što su pred tobom sada dva poteza koje možeš povući. Prvi ti je da kreneš puzati prelomljena teškom grižnjom savjesti što si napravila grešku i tako dovela vaš odnos u upitno stanje. Drugi ti je da ipak malo ispraviš leđa i zauzmeš stav da je istu takvu grešku lako mogla napraviti i ta cura jer se krivi potezi događaju baš svima na ovom svijetu. Bezgrešnih nema. No, kod počinjenih grešaka je bitno (u)vidjeti je li onaj tko ju je počinio svjestan da je to napravio i ima li želju isto popraviti. Ukoliko čovjek pokaže tu svoju ljudsku stranu, onda je stvar zrelosti, ne samo dobre volje da i druga strana prihvati ruku pomirenja i da se stvar pokuša raščistiti. Znači, ti možeš biti kriva za krivi povučeni potez, no, ne možeš baš nikako biti kriva za činjenicu da ti ona ne želi pružiti ruku pomirenja natrag. I reći ćemo ti jednu važnu stvar.

U životu ti je važno (sa)znati na čemu si. Važno ti je znati je li nekome zbilja do tebe stalo ili ne jer život zna biti jako kratak i glupo je ulupati ijednu suvišnu sekundu na promašene priče. Zato ti je uvijek bolje odmah lupiti glavom u tešku istinu, nego se valjati ugodno zavaljan u moru laži. Kužiš? Mi baš i ne cijenimo previše ljude koji nisu spremni drugome pružiti drugu šansu i potruditi se oko nekog odnosa. No, to je samo naše skromno mišljenje, ti ćeš sama procijeniti slažeš li se s time ili ne. Isto tako, naše mišljenje ti je da možeš dati još jednu šansu vašem odnosu i pokazati volju za ozbiljnim razgovorom objasnivši toj curi da se u životu ništa ne popravlja samo od sebe, nego samo uloženim trudom. No, ako ona odbije taj potez, onda mislimo da bi i ti trebala odbiti (za)puzati. U svakom slučaju, čovjek sam odlučuje što je za njega dobro i sam je odgovoran za svoje poteze, pa ćeš tako i ti morati sama sjesti sa sobom i dobro razmisliti koji potez želiš povući. Nešto nam govori da ćeš znati povući pravi... Go!

Pomogli ste mi već jednom pa se opet javljam. Prošle godine mi je dijagnosticirana depresija i preporučili su mi tablete. Sve je bilo nekako bolje. Bila sam sretnija i cijela situacija oko mene mi se činila savršenom. No nedugo kasnije, prije mjesec dana, opet je počelo. Tablete i dalje pijem, no imam osjećaj da i ne pomažu baš. U školi se ne mogu skoncentrirati, imam loše ocjene, a roditelji doma šize zbog toga. Već duže vrijeme ne smijem vani ni ništa drugo. Konstantno se svađam s njima i to samo zbog škole. Da shvaćam da je škola bitna, ali to što sam ja opet pala u depresiju nije? Više ne znam ni kako da razgovaram s njima. Jer im se ne može jednostavno dokazati. Stalno me tlače s time. U začaranom sam krugu i ne znam kako da se izvučem iz njega. Prijatelja pravih imam malo. Često imam osjećaj da će me jednog dana napustiti zbog toga kakva sam zapravo. Izvana se činim vedrom i optimističnom osobom, ali iznutra nisam. Želim biti istinski sretna ali ne znam kako da to postignem. Još uz to, nikad nisam imala dečka. Oni koji mi se sviđaju, ja se njima nikad nikad ne svidim. Počinjem razmišljati da nešto stvarno nije u redu sa mnom. Eto nadam se da ćete mi bar nekako pomoći i ublažiti ovu bol koju svakog dana nosim u sebi. Hvala vam.

Redakcija Teena: Iskreno, svi smo mi u ovom životu nekakvi. A baš nitko nije savršen, to nam vjeruj na riječ. Mi kužimo da ti osjećaš zbog svojeg stanja kako si drugačija od drugih, no, ne bi vjerovala koliko je još ljudi na ovom svijetu živi s istim osjećajem. Pa i dalje žive. U životu, ako se sam od sebe ne dogodi neki baš nerješivo težak problem, uvijek imaš izbor da svaki drugi problem koji imaš izabereš podnositi sa svjesno odabranim optimizmom. Pa tako i ti sada imaš životni izbor da se postaviš kao osoba koja radi na sebi i rješava svoj problem, a ne da se utapa u njemu. Pogledaj samo Anu Sršen. Sa 13 godina je izgubila nogu zbog karcinoma, kao takva je mogla izabrati misliti kako nije vrijedna ničega na ovom svijetu, a ostvarila je u životu sve, pa i više od toga, što mi prosječni nikada nećemo. Ali, ona je izabrala biti pozitivna i tako je životu i dobila. Nisu muke i iskušenja poslane nama da nas pregaze, nego da mi na njima vježbamo hrabrost, a ako to pokažeš steći ćeš ono najvažnije što se u životu može postići - poštovanje! To je jedino što ti se zapravo na kraju života (iz)mjeri. Nemoj samu sebe izopćiti od života jer ne nosiš u sebi ništa što nitko drugi nema. Super je što si svjesna svega i što želiš da ti bude bolje, to ti je pola posla već obavljeno. Nama se čini da bi ti trebala posjetiti liječnika da provjeriš dozu svojeg lijeka, a možda zajednički zaključite da bi razgovori bili konkretnija pomoć. Usput ti savjetujemo da nazoveš Plavi ili Hrabri telefon kada god osjetiš tugu jer razgovor i razumijevanje ti je najbolji lijek koji postoji. Pokušaj ne zamjerati roditeljima previše jer oni su za tebe od ljubavi zabrinuti do paralizirajućeg straha a u tom stanju čovjek ne povuče svaki put neke pametne poteze. Zato ti sama sebi kreni pomagati jer depresija ti je nešto na čemu se radi, kao i svako drugo stanje. Kao kada imaš gripu pa jednostavno moraš popiti čaj i odmoriti se iako ti se to baš nikako u tom trenutku ne da. No, život te prisili da se baviš sobom na čudne načine i u čudna vremena, pa je čovjeku jednostavnije samo da se primi tog posla i obavi ga. Naš ti je savjet da budeš konstruktivna jer nisi jedina na ovom svijetu koja ima ovu istuaciju, a to ti znači da nisi drugačija. Zato nemoj gubiti vrijeme koje možeš potrošiti konkretno i konstruktivno, da se same sebe prihvatiš i pomogneš samoj sebi. Tek kada to obaviš, sve stvari koje iz toga (pro)izlaze, a to su ti roditelji, škola, društvo, dečki, sve će se to samo od sebe krenuti slagati na svoje mjesto. Zato svaka ti čast što si sjela i napisala sve ovo jer to ti je početak rješavanja problema, sada nazovi Plavi ili Hrabri telefon i kreni u akciju dalje. Mi smo tu također, to znaš. U akciju!

Bok! Imam veliki problem i ne znam kome da se obratim. Već dvije godine patim od kronične depresije (bilo je čak i pokušaja suicida) i svaki dan mi je sve gore. No uz sve to nemam niti jednu prijateljicu kojoj bi se povjerila, a obitelj me ignorira! Dobro su me odgojili i sve mi pružali, ali bilo je strašnih slučajeva u obitelji na koje ja jednostavno nisam bila sprema (npr. smrt) i od tada si ne mogu pomoć. Toliko sam puta priznala kako se zapravo osjećam i što mislim o svemu, ali oni reagiraju kao da se ja samo šalim i dosta mi je toga! Nemam niti jednu osobu sa kojom mogu razgovarati! A čini mi se da i polako ludim, jer vidim stvari kojih nema, čujem čudne zvukove u glavi i usred noći se budim i tresem bez razloga, a ujutro najradije ne bih ni ustala iz kreveta. Samo želim da me više nema, a izgleda kao da i moja obitelj želi isto…

Redakcija Teena: Mi ti vjerujemo. Sve što si rekla je jako realno i vrlo opipljivo. A nešto nam govori da, u tvojem slučaju, nije ni čudno. Kada se dogodi neki loš događaj, oslobode se emocije koje jednostavno imaju svoj oblik. No, u istom trenu se i rasprsnu, pa se ti komadići nalaze svugdje, u tebi, oko tebe, svugdje (na)okolo. I sve dok ih ne pohvataš, spojiš i (po)spremiš u zatvoreni predmet istog oblika, ti komadići će te proganjati, nalaziti i pogađati nezaštićenu i nespremnu. Tebi se, vidimo, dogodilo više loših stvari koje nikada nisi pospremila i zaključala u kutijicu čiji ključ samo ti imaš. Mislimo da to sada jednostavno moraš napraviti jer drugačije jednostavno nećeš moći naći mir. Nažalost, u lošim događajima se ponekad dogodi da ljudi od kojih očekuješ sve, ne mogu dati ništa. No, to je i ljudski jer, kao što smo i rekli, mi smo samo ljudi i ne treba očekivati od tako nesavršenog oblika savršene i prave poteze. Zato ćemo ti savjetovati sve isto kao i u prethodnom odgovoru, ali, sa željom da, cure naše, nađete u sebi snage da se veselite svakom danu. Mi mislimo da je najhrabrija stvar na ovom svijetu - živjeti. Jer, svaki novi dan počinje samo s našom skromnom željom da sve bude dobro, a ishod i ispunjenje te želje ovisi samo o (dobroj) volji više sile.

Pa kako onda čovjek ne bi bio u nekom sitnom strahu kada vidi da nije u kontroli ničega važnog. Upravo zato je razumljivo da čovjek osjeća nesigurnost, paniku, strah i to je ljudski i normalno. No, postoje ljudi koji su svojim životima dokazali da se može kroz život proći dostojanstveno i neustrašivo, mi baš imamo primjer jednog takvog čovjeka koji je tako živio, visoko dignute glave. To su ljudi koji ti budu primjer, veličina, putokaz i svjetlo kada se zavučeš u tunel mraka u kojem ti, na primjer, sada pužeš. Takvi ljudi ti ne daju da misliš drugačije, ne daju prostora da odustaneš jer te sramota biti kukavica pored takve očite hrabrosti. I kao što kaže stara narodna 'lako je umrijeti, treba imati hrabrosti i živjeti', tako se treba i držati. I svatko ima neku osobu, neko svoje svjetlo koje mu pokazuje kako i kojim putem dalje. Ti jednostavno trebaš podršku sa svih strana, mi se nadamo da smo ti dali barem mrvicu iako smo pokušali odlomiti stijenu. Sada ti treba još. Nazovi Plavi ili hrabri telefon, kao i cura u prethodnom odgovoru i pričaj, pričaj, pričaj....Kao što smo rekli, to je lijek. Tu ćeš dobiti podršku, savjete i upute za dalje jer definitivno moraš nastaviti raditi na sebi. I imaj strpljenja sa samom sobom jer i kada se porežeš, treba vremena da zacijeliš. Pa tako i tebi sada treba vremena. Mi smo sigurni u tvoju i volju i snagu. I tu smo, kada treba. Glavu gore i kreni! Ti to možeš!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.