Novinar tportala Josip Antić, inače pasionirani trkač, zaputio se prema Samoboru gdje je uz navigiranje domaćih trkača istrčao iznimno uzbudljivu, punu slika i zabavnu stazu koju preporučuje svakome tko, kako kaže, želi rušiti samo svoje trkače rekorde. Donosimo priču sa sportsko-turističke avanture i detaljnu mapu koja će svakom trkaču-namjerniku olakšati snalaženje Samoborom
Znate onaj osjećaj kad se avion digne iznad oblaka! E, tako je neki dan bilo Željku Oreškom i meni kad smo smo na zadnjoj dionici, nekih kilometar i pol od Tomislavca, glavnog samoborskog trga, rastegnuli uz potok Gradna i finiširali na pisti bivše vojarne Taborec. Pogledali smo se, ušutjeli, uskladili korak i predali se cesti: pluća otvorena, noge idu same, misli isparile, radost pere glavu… Voooolareee.
Let aviona ovdje nije slučajno spomenut. Kad ne nosi trkačke tenisice i nije predsjednik mladog samoborskog Kluba cestovnog i planinskog trčanja, Željko je kontrolor leta u Centru oblasne kontrole zračnog prometa Zagreb. Ta njegova profesionalna odlika da u trenu pohvata brdo informacija i želja da ih posloži u cjelovitu sliku, pokazala se idealnom za moj prvi pokušaj trkačko-turističkog zapisa s jednim ciljem: da upoznajemo, potičemo, razvijamo runners friendly Hrvatsku.
Činjenica da se za objašnjenje koristim stranim jezikom i da bi vam slogan poput 'grad prijatelj trkača' zvučao neobično, pokazuje da se, unatoč velikom porastu škola za trčanje i utrka za građanstvo u tenisicama, tek treba izboriti za dane kad će turističke zajednice razmišljati o posebnoj ponudi za te čudake koji se prije negoli se upute u nove krajeve raspituju o dobrim stazama, lokalnoj trkačkoj škvadri, utrkama…
Ako mislite da pretjerujem, evo argument: u sve više gradova Europe postoji grupno trkačko razgledavanje gdje vas po gradu i okolnom kraju vodi vodič-trkač. Naglasak je na turističkom dijelu, a manje na trkačkom (razgovarati i trčati i nije baš najjednostavnija stvar), ali vizura koju dobivate 'iz prve noge' nadmašit će ono što bi se moglo nazvati 'slabijim treningom'.
Postoji i druga razina priče: recimo da iz Splita morate otputovati u Varaždin na tri dana. Ne želite propustiti trening, ali pojma nemate koja bi vam staza odgovarala za, recimo, tempo, gdje da odete na intervale, a koje brdo je taman za vaš stupanj pripravnosti. A što je s Pulom, Dubrovnikom, Siskom, Osijekom, Vukovarom?
Ukratko, vrijeme je da se krene!
Sve to ispričao sam Vedrani Miholić, Samoborki, programerki, poduzetnici i trkačici, na što mi je dodala kako ni Europa nije što se od njoj priča jer, eto, baš se pita gdje bi trčala u Amsterdamu. Provjerio sam potom još kod par prijatelja raznih dobi, trkačkih sklonosti i brzina i - tako je nastala Staza, blog za gotovo normalne trkače (u smislu da rušimo samo vlastite rekorde).
Sad je takvu priču još samo trebalo otrčati, a za prvu, Vedrana mi je preporučila Željka. Dodatni mu je zagovor što smo sličnog JMBG-a, protrčali smo u isto doba, u cvijetu zrelosti prije tri godine, i rezultatski smo bliski - nikad nismo bili prvi, a i nećemo. Skupili smo ponešto cenera, polumaratona ispod dva sata, Željko je odradio i par trekinga, pucali smo i dizali se, odustajali i nastavljali… Sve u svemu, mr. Murakami, i mi ponešto znamo o čemu govorimo kad govorimo o trčanju.
'Je l' ti dosta 10 kilometara Samobora s 200 metara uspona i spusta u svim varijantama?'
'Kupljeno', kažem mu dok se zagrijavamo na pisti bivše samoborske vojarne, zbornom mjestu samoborskih trkača, koji su se tu našli 2014. nakon što se je skupina entuzijasta počela trčati pod vodstvom Pluta – što je kodno ime za Stjepana Jandrečića.
Sa Željkom je i supruga Tatjana, ovoga puta u ulozi 'glavnooptužene'.
'Najprije je ona postala trkačica, a ja sam nakon što sam prestao igrati nogomet, biciklirao. Tri mjeseca kasnije sam se pridružio, kad sam slomio u sebi otpor da trčim sam sa ženama (i danas su žene brojnije među članovima naše škole trčanja, a u klubu od sedamdeset članova smo fifty-fifty). Tatjana i ja trčimo zajedno, utrkujemo se skupa i odvojeno, moglo bi se reći - promoviramo kako je trčanje moguće čak i u braku', smije se Oreški, a onda Željko pol u šali, a pol ozbiljno izgovori:
'Vežite se, polijećemo! Let će zbog stajanja trajati oko sat, sat i 20 minuta, a tijekom njega proći ćemo rutom svih naših treninga i utrka, upoznati neke skrivene turističke kutke Samobora i uživati!'
Kako svako polijetanje podrazumijeva rolanje po pisti, najprije se zagrijavamo u vojarni. Trčimo lagano neka dva kruga, otprilike 1500 metara (tijekom kojih zapažam dvije usamljene i fokusirane trkačice, koje ne može omesti ni škljocanje Matejeva fotoaparata), a onda Željko zapovijedi istezanje. Poznat kao zabušant, malo se opirem gumilastici mišića, ali znam da je u pravu. Zbog zabušavanja u tom dijelu kasnije se često kuka zbog ozljeda.
Par minuta kasnije eto nas u Langovoj ulici i krećemo prema centru Samobora, što je dio Noćne utrke grada.
'Prva Noćna trka 'Oslobođenja Samobora' održana je 9. svibnja 1961. u čast 15-godišnjice oslobođenja našeg grada, i to u dvije utrke na 1400 I 2700 metara. Trčalo je jedva pedeset ljudi. Pedeset i pet godina kasnije, 2016., mi smo postali službeni organizatori i to s dvije utrke školaraca i građana na 1500 metara te utrke trkača na 10400 m i 5400 m ulicama grada Samobora. Tad nas je već bilo 500, a trčali smo i ovim dijelom', priča sad već malo teže Željko jer se Šoićevim stubama penjemo iznad Trga i izbijamo pored groblja.
Staza koju smo otrčali
Tempo nam je konverzacijski, ali uzbrdo je uzbrdo pa nam Matejevo škljocanje fotoaparata dobro dođe da umirimo dah. Mateja vozi Tatjana i oni nas u maniri sačekuše svako malo iznenade na nekoj od dionica. Još malo brda i evo nas u samoborskoj prirodi.
'Nalazimo se iznad Anindola. To je idealno mjesto za ljetne treninge Aninim perivojem, koji je pod zaštitom Javne ustanove Zeleni prsten Zagrebačke županije. Ovo je posebno mjesto za sve Samoborce i to već 150 godina. Za uređenje Anin-perivoja presudan događaj bio je prvi 'majales' kojeg je 10. svibnja 1865. priredio učitelj Habijanić. U 'Kostajnini', gornjem dijelu Anindola, gdje je prije bila gusta šuma, bili su toga dana postavljeni stolovi i stolci. Uz svirku je bilo veselo i dugo se govorilo o tom 'majalesu', pa su sljedećih godina organizirani i drugi. To je još više potaklo gradonačelnika Šmidhena na uređenje tog kraja 1883.', kaže Željko, a onda, kad vidi da malo zaostajem, dodaje: 'Ajde požuri da ti pokažem jedno posebno mjesto.'
Vodi me do Tanzplatza i priča kako je to baš ono mjesto gdje je Relja Bašić snubio Mirjanu Bohanec, a Franjo Majetić se pretil da bude 'otišel u Abesiniju'.
'Kužiš? Tu ti je sniman 'Tko pjeva zlo ne misli'', kaže.
Zaključujući kako u našem slučaju vrijedi i 'tko trči, zlo ne misli', ubrzavamo pored Kapelice sv. Ane u jesen zavijen put do starog grada Samoborskog na brdu Tepec. Stazica je valovita, ne osobito zahtjevna, a i mi ne pritišćemo prejako. Daha ostaje taman toliko da poželimo da se ostvari projekt obnove te stare, sada ruševne gradine na brdu iznad potoka Gradna.
Malo nizbrdice niz šumsku stazu i Šmidhenovim stubama i već smo na šetnici uz potok. Zemljanu podlogu mijenjamo tvrđom, prolazimo pored bazena, nižemo most za mostom preko Vugrinščaka i već smo kod gradskog muzeja pa pored hotela Livadić s mirisom friških samoborskih kremšnita izbijamo na Tomislavac. Tu Željko još uspije dodati kako smo sad već na ruti humanitarne akcije 'Velika srca trče'.
Održali su dvije utrke, a 4. prosinca pripremaju i treću.
'U Samoboru u tzv. 'španjolskim kućama' žive djeca koja su zbog nesređenih obiteljskih prilika morala biti oduzeta roditeljima. Mi smo im odlučili pomoći. Trčali smo 4 puna sata! Pretrčali smo 1846 krugova. Ukupno je trčalo 245 trkača, a preko 350 ljudi je prošlo kroz naše štandove i dalo svoje dobrotvorne priloge. Ukupno je prikupljeno, što u novcu, što u bonovima za kupovinu u trgovinama jednog trgovačkog lanca i uz pomoć sponzora Sindikata kontrolora letenja, nevjerojatnih 45.000 kuna. Nije to samo priča samoborskih trkača, tu su se našli trkači iz cijele Hrvatske', priča s ponosom Željko, a onda dolazi na red operacija Vooolareee!
Kao kad u filmu 'Easy Rider' Dennis Hopper i Peter Fonda dodaju gas, ne do kraja, nego onako taman po guštu, tako i mi prekidamo priču o tome zašto trčimo, kako trčimo, je li bolje ujutro ili navečer, koje tenisice su najbolje, kako je trčanje moguće koristiti za opće dobro i - zašto se on toliko isteže, a ja ne.
Ubrzavamo i u tišini trčimo iz koraka u korak ulazeći u stanje koje je najlakše predočiti kao veliku cestu vedrine!
A kad stanemo - opet istezanje.
'Što bi ti da sam danas bio malo više prirodno usmjeren, a manje urbano? Kakvu bi mi rutu ponudio?'
'A naručio bih te ujutro pa bismo na Poljanice. Tamo spremamo 4. sezonu Šojkine zimske lige. Imat će 10 kola, počinje 19. studenog i traje s prekidima do 18. veljače 2017. Biraj hoćeš onu od 9 ili 14 kilometara. Evo ti rute na mail - taman da se stigneš spremiti', kaže Željko, prilazi autu pa s mobitela na moj šalje novi samoborski zadatak.
'A sad bi stvarno bilo dosta! Vrijeme je za rudarsku greblicu!' kaže Tatjana i najavljuje specijalitet koji će se kao poseban energetski pripravak dijeliti sudionicima Šojkine lige.
Vjerujte mi, na oporavak trkača djeluje jednako dobro kao i kod rudara. Za druge bumo vidjeli, ali da je Samobor priču o gradu prijatelju trkača primio ozbiljno – u to nema sumnje.
Prije nego što se uputite, kliknite, zapišite kontakt i najavite se. Prijatelja, staza i lakoće dobrog trčanja neće vam nedostajati.
Preporuka staze za one koji više vole brdski teren