U Hrvatskoj se u velikim trgovačkim lancima podijeli godišnje 91.250.000 plastičnih vrećica za jednokratnu uporabu, a procjenjuje se da ih kroz ruke svakog stanovnika planeta godišnje prođe od 70 do 140 komada! Protiv plastične pošasti zakonskim zabranama i uvođenjem 'ekoloških nameta' bori se više od četvrtine svijeta. To je najavilo i naše Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, a zatim reteriralo zaključkom da uvođenje plaćanja dvije kune po vrećici trenutno nije njegov prioritet
'Trebate li vrećicu?', pita blagajnica u jednoj samoposluzi, oklijevajući da je izvadi ispod pulta zbog nekoliko sitnica. Još prije nekoliko dana stajale su kupcima nadohvat ruke, mogli ste ih uzeti koliko ste htjeli. 'Može li bez vrećice?', pita prodavačica u drogeriji,
dok guram u torbu pastu za zube i kremu za ruke.
Kupci, po starom hrvatskom običaju, nešto mrmljaju u bradu, ali se čini da se ipak nešto stidljivo kreće u raju domaće potrošačke kulture. A ona je tek dio globalnog šoping žrvnja u kojem svaki stanovnik planeta Zemlja godišnje samelje 70 do 140 jednokratnih plastičnih vrećica! Gdje je ostala ambalaža, sve one papirnate kutije, podlošci od stiropora, celofan za umatanje mesa, najlonski omoti, boce i tetrapaci, koji ispune kantu za otpatke, kada ogolite ono malo namirnica što ste ih u vrećici donijeli iz supermarketa? U nas je očito trebalo najaviti lupanje po džepu s dvije kune 'ekološkog poreza' za korištenje plastičnih vrećica za jednokratnu uporabu, da se primi na znanje uputa ministrice za zaštitu okoliša i prirode Mirele Holy kako nam je smanjiti 91.250.000 vrećica koliko se godišnje podijeli samo u velikim trgovačkim lancima. I da se podsjetimo na trošenje prirodnih resursa, probleme stoljetne razgradnje plastike, na to da ih recikliramo samo jedan posto, a onih 99 posto bacamo pred vrata naših unuka.
Pokušaj rješavanja zakonskim zabranama
Zabrana i naplata vrećica kao način borbe protiv nerazumnog trošenja nije izmišljotina nove ministrice, iako su domaći mediji, na krilima populizma i pod prijetnjom dvije kune naplate, digli galamu oko onoga što već više od četvrtine svijeta pokušava riješiti zakonskim zabranama, obveznom reciklažom i poreznim nametima. Jer, problem je ozbiljan, što najbolje znaju stanovnici Bangladeša, optužujući nerazgradive plastične vrećice kao glavni razlog začepljenja kanalizacijskog sustava koji je doveo do katastrofalnih poplava 1988. i 1998. godine. U Manili se to događa svake godine, a vrećice čine golemi dio plutajućih naplavina u vodama oko južnog Čilea.
I tportal je prošlog tjedna objavio najnoviju vijest da je gradsko vijeće milijunskog Los Angelesa s 13 naprama jedan izglasalo zabranu korištenja plastičnih vrećica za jednokratnu uporabu, papirnate će se naplaćivati 10 centi (6 lipa), a u budućnosti će i one biti zabranjene. Los Angeles je najveći od niza američkih gradova koji su se odlučili na ovaj korak, susjedni San Francisco je to učinio 2007, a u Kaliforniji je već u 45 gradova na snazi takva zabrana. Ovoga svibnja Havaji su postali prva američka savezna država koja na cijelom teritoriju zabranjuje uporabu vrećica. Malo pomalo i američki potrošački stroj razmišlja o budućnosti, iako se još ne daju gradovi poput New Yorka u kojem je sedamdesetih i do sredine osamdesetih godina čuvena papirnata 'brown bag' bila svojevrsni zaštitni znak visoke ekološke svijesti grada – barem na simboličkoj razini - da bi kasnije i on ustuknuo pred najezdom teško razgradivih plastičnjaka.
Zakon o (ne)korištenju vrećica imaju i europske zemlje poput Belgije i Italije, koja od prošle godine kupcima nudi samo biorazgradive vrećice od tkanine ili papira. U Hong Kongu, Kanadi i Izraelu također. Zabrana jednokratnih vrećica na razini općina donesena je u Indiji, Meksiku i Ujedinjenom Kraljevstvu. Povjerenik EU za zaštitu okoliša Janez Potočnik prošle je godine najavio razmatranje o zabrani u cijeloj Europskoj uniji ili uvođenje zakonske obveze naplaćivanja kupcima. U studenome 2011. etiopska vlada je zakonski zabranila njihov uvoz, Kongo je prije godinu dana najavio zakon protiv njihova raspačavanja. Hrvatsku je pretekla čak Ruanda, u kojoj je takav zakon na snazi još od 2006, kao i Tibet, donijevši zabranu 2009, pa Butan, Bangladeš, Tajvan i Zanzibar. Isto je učinila Južna Afrika, dobar dio Australije.
Rat između vrećica
Nakon što su u Kini 2008. godine uvedene takve mjere, uporaba se smanjila za dvije trećine. Poslije uvođenja ekološkog poreza na vrećice u Irskoj 2002. godine, potrošnja se smanjila za 90 posto. Na Tajvanu ih naplaćuju 15 lipa, u Walesu od prošle jeseni 50 lipa.
Ali, tek što se u Hrvatskoj digla uzbuna među protivnicima i zagovornicima plastičnih vrećica, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode iznenada se povuklo u puževu kućicu izjavom kako uvođenje naplaćivanja vrećica trenutno nije prioritet, umirujući prerađivače plastike i gume, koji tvrde da bi tom odlukom došlo u pitanje nevjerojatnih 3000 radnih mjesta, po čemu ispada da sporne vrećice štancaju maltene dva Lička Osika. Doduše, i u Kaliforniji je lobi proizvođača plastike do sada uspijevao izmanevrirati da se ne donese zakon na razini cijele savezne države.
A rat između starih papirnatih torbi ('djece drveća') i onih dekadentnih od plastike ('ubojica delfina') poprima sve jače razmjere. Dok za proteklog božićnog potrošačkog ludila, od Nikea do Channela, nije bilo pomodne firme koja se nije utrkivala u zamjeni plastičnih papirnatim vrećicama, ni argumenti zagovornika plastike nisu bez pokrića. Istraživanje američkih proizvođača plastike iz 2007, naime, pokazuje da za proizvodnju papirnatih inačica treba četiri puta više energije i 20 puta više vode te više energije za reciklažu.
Kao moguće rješenje ostaje platnena opcija, iako ni ona nije bez mane, ali ćete je koristiti 131 puta prije nego što dosegnete negativan učinak na okoliš samo jedne plastične vrećice. Pravi je izlaz u mijenjaju potrošačkih navika, kažu ekolozi, pa se očito treba okrenuti retro-cekerima naših baka.
