Nakon predstavljanja knjige 'O ludoriji zaljubljivanja', kada je za tportal objasnio zašto ostajemo u lošim vezama i kako odabrati pravog partnera te otkrio sve o ljubavi nakon četrdesete, poznati psihoterapeut Zoran Milivojević održat će u zagrebačkom kinu Europa 12. rujna treće i posljednje predavanje na temu 'Kako spojiti srce i mozak' u sklopu tribine 'Ljubav na psihoterapiji'.

Velik interes koji je izazvalo posljednje predavanje 'Osam arhetipova ljubavi' proslavljenog psihoterapeuta potaknuo ga je da se još jednom obrati zagrebačkoj publici. Kao uvod u najnoviju temu predavanja tportal je odlučio potražiti odgovore na neka od pitanja koja se tiču najčešćih greški koje radimo u ljubavi i vođenju osjećajima, a slavni psiholog otkrio je i odgovor na vječno pitanje - je li ljubav sama po sebi dovoljna za sretnu i uspješnu vezu?

Životni prioriteti u vezi mijenjali su se s godinama. Ženi je nekad bilo važno pronaći muškarca koji će joj pružiti financijsku stabilnost, a muškarcu uzornu ženu i brižnu majku. Što je danas to čemu žene i muškarci teže kada tragaju za idealnim partnerom?

Kada su ljudi živjeli u onom što zovemo 'zona preživljavanja', gdje je život bio težak, tada je zajednica, to jest brak bio potreba. Da bi preživjeli i da bi mogli roditi i podignuti djecu, ona i on morali su se čvrsto, skoro neraskidivo povezati. I ona i on su imali niska očekivanja od braka, veze i ljubavi, a bili su zadovoljni malim stvarima. Međutim, kako smo krajem 20. stoljeća prešli u 'zonu kvalitetnog života', tada su ljudi postali individualci koji tragaju za kvalitetom. A ta kvaliteta se svela na to kako se netko osjeća. Drugim riječima, ono što ljudi traže od svog partnera je da ih neprestano usrećuje. A kako je to previsoko, nerealno očekivanje, pojavilo se nezadovoljstvo i veze i brakovi su postali nestabilni. Dakle nekada su ljudi u braku bili povezani brojnim emotivnim nitima i zajedničkom potrebom, a danas samo željom da se pored partnera dobro osjećaju.

U svom izlaganju u kinu Europa predavat ćete na temu 'Kako spojiti srce i mozak'. Partneri često pristaju na odnos koji nema budućnost, a ipak ustraju na vezi zavaravajući sebe kako su sretni ili ignorirajući partnerove mane. Što vi sugerirate – kako ostaviti emocije po strani i uključiti razum?

Često su ljudi razapeti između svojih emocija koje ih vode ka nekoj osobi i svog razuma koji im govori da ta osoba nije dobar izbor za njih. U tom unutrašnjem konfliktu emocije su ona jača strana jer su emocije izvor energije, tako da su često ljudi u nezadovoljavajućoj vezi, u kojoj se bore sami sa sobom u želji da je prekinu. To vam sliči na osobu koja se želi prekinuti drogirati, ali ipak nastavlja uzimati drogu. Rješenje nije u ostavljanju emocija po strani, već u njihovom preispitivanju i razumijevanju što je to u nama što nas vodi određenom tipu partnera i što nas zadržava u nezadovoljavajućim vezama. Tek kada se promijene ti uzroci, zbog kojih loše biramo ili ostajemo u lošim vezama, tada postajemo 'oslobođeni' za novi i bolji način biranja partnera.

Je li moguće spojiti srce i razum?

Kada kažemo 'srce', mi se poetično izražavamo da bismo označili nesvjesne procese u našoj psihi. Onaj tko bira srcem taj prepušta svom nesvjesnom umu da odluči je li netko za njega ili nije. Također, kada ljudi kažu 'kemija', to se također odnosi na nesvjesno. To je biranje po tipu intuicije, kada niste svjesni procesa obrade informacija, već se u vašoj svijesti pojavi samo rezultat te obrade – najčešće neki osjećaj. S druge strane, razum označava svjesne procese, naše razmišljanje i racionalnu procjenu. I onda se pitamo: je li moguće spojiti naše svjesne i nesvjesne procese? Naravno da jest. Cilj je da počnu djelovati udruženo, da naše svjesno i nesvjesno surađuju, a ne da se bore jedno protiv drugog.

Mnoge osobe tvrde kako uvijek donesu krivu odluku i odaberu partnera koji nije za njih. Je li za to krivo neko njihovo podsvjesno razmišljanje, koje onda vodi do pogrešnih odabira?

Upravo tako. Ako se netko stalno oduševljava pogrešnim partnerima ili se zaljubljuje u njih, ako je rezultat odabira uvijek razočaravajući, tada njegovi nesvjesni procesi rade ne za njega, nego protiv njega. A u našem nesvjesnom ima svašta: različite predstave o ljubavi koje upijamo od najranijeg djetinjstva. Važna su naša iskustva voljenosti ili nevoljenosti u obitelji. Također, često kažem da je naše nesvjesno holivudizirano, to jest impregnirano raznim idealiziranim predstavama iz masovnih medija. Sve to nameće potrebu da osoba koja sistematično pogrešno bira jednostavno ne može izaći iz ove 'zamke biranja srcem' sve dok ne osvijesti i preispita vlastite nesvjesne procese.

Puno ljudi ima problem s odabirom partnera te se olako upuštaju u brak, čemu svjedoči i statistika prema kojoj se svaki treći brak u Hrvatskoj završi razvodom. Kako možemo znati da smo pronašli kompatibilnu osobu s kojom možemo planirati zajednički život?

Kada ljudi 'osjete' da je netko pravi izbor za njih, kada su s nekim sretni, onda na osnovi tog osjećaja pretpostavljaju ili, točnije, čvrsto vjeruju da će s danim partnerom biti sretni i u budućnosti. Drugim riječima, oslanjamo se na naš doživljaj, vjerujemo našim emocijama. A upravo su razvodi, točnije razlozi zbog kojih se ljudi razvode, dobar izvor informacija o onim kriterijima o kojima netko tko je birao nije razmišljao. Naprimjer, jedan od čestih razloga je 'miješanje' u brak njegovih ili njenih roditelja. O tome osoba kada je birala nije ni pomišljala da bi moglo pokvariti zajedničku sreću. Ali da je jedan od kriterija za izbor bio osobni odnos s njenim roditeljima, majkom ili ocem, tada bi osoba jasno vidjela da je partner ustvari, naprimjer, 'mamin sin' ili 'mamina kći', i da ih u vezi nikada neće biti samo dvoje, već da je i ta mama nevidljivi, treći član koji se za sve pita.

Čovjek kada voli teško zna prepoznati je li osoba koju voli pravi izbor za njega. Treba li slušati savjete obitelji i prijatelja u takvim situacijama? Trebaju li se obitelj i prijatelji miješati u ljubavne odluke?

Odluka je uvijek na osobi - to je njezino pravo. Ona je ta koja će živjeti s posljedicama svoje odluke, bilo da su one negativne, bilo pozitivne. Međutim ljudi koji je vole, bilo da su prijatelji, roditelji i rođaci, imaju pravo, pa i dužnost da upozore ako misle da osoba radi nešto što je samodestruktivno. Ali postoji velika razlika između toga da nekome kažete što mislite o njegovu izboru, ostavljajući mu pravo da misli svojom glavom i donese odluku za sebe, i one situacije kada netko pritišće, ucjenjuje ili emotivno iznuđuje da se nikako ne bude s nekim. Najčešće su to roditelji kojima je izabrani partner iz nekog razloga neprihvatljiv, i oni su spremni na raznorazne više ili manje otvorene pritiske i ucjene kako bi pokvarili vezu. Često je njihov pritisak kontraproduktivan, tako da samo učvršćuje vezu. Najbolji stav je: ovo mislim o tvom izboru, a ti odluči kako misliš da je najbolje za tebe - ako je ta osoba tebi dobra, bit će i meni i ja ću je prihvatiti.

Poznato je da muškarci i žene imaju različite načine suočavanja s problemima u vezi. Jesu li žene te koje se češće vode osjećajima nego razumom?

I jedne i druge muče osjećaji, ali za razliku od muškaraca, žene su spremnije govoriti o tome. Muškarci često izbjegavaju neugodne situacije i 'guraju stvari pod tepih', tako da je ženi teže ostvariti priliku za razgovor. Nekada muškarci reagiraju ljutnjom samo zbog toga što ne mogu izbjeći razgovor o neprijatnoj temi. S druge strane, žene često kao argument u konfliktu nude samo svoje osjećaje i očekuju da je partnerima dovoljno da shvate da se one zbog nečega loše osjećaju pa da promijeni ponašanje. Česta greška žena u partnerskim odnosima je ta što precjenjuju spontanost i, umjesto da sačekaju neku situaciju u kojoj bi muškarac prihvatio razgovor o problemu, inzistiraju na razgovoru onda kada nije dobra prilika.

Mislite li da žene učestalim propitkivanjima, analiziranjem svakog problema, pa često i kompliciranjem, dovode do problema, trzavica, svađa i sl.?

Kada ljudi žive zajedno, pojavljuju se razlike koje, ako ih bar jedan od njih dvoje doživi kao važne, mogu biti razlog za spor i svađu. Drugim riječima, sasvim je normalno da se partneri povremeno posvađaju oko nečega. Problem nastaje kada je to često jer to onda destabilizira vezu i umanjuje kvalitetu zajedničkog života. Pretjerana potreba za analiziranjem ili stalnim razmišljanjem o nekom problemu znak je da je to osobi veoma važno, a iza toga se često krije strah ili ljubomora. Tada je najbolje progovoriti o emociji koja se krije iza toga i koja zapravo stvara problem.

Je li ljubav sama po sebi dovoljna za sretnu i uspješnu vezu?

Iako većina smatra da jest, odgovor je negativan. Ljubav jednostavno nije dovoljna. Osim toga što se vole, oni moraju imati uklopive koncepte veze. To jednostavno znači da ljubavnu vezu ili brak zamišljaju na sličan način. U partnersku terapiju dolaze ljudi koji se vole, ali koji ne mogu uspostaviti i održati kvalitetnu vezu upravo zbog toga što imaju različite predstave o njoj, pa onda jedno drugo 'uguravaju' u svoj koncept veze. Zato se neki i rastaju kada shvate da ne ide, iako se vole.

Kada smo mladi, govore nam da nismo još uvijek emocionalno zreli da bismo znali voljeti, a kada konačno emocionalno sazremo i mislimo da smo spremni za ljubav, puno teže možemo iskusiti zaljubljenost. U čemu je zapravo problem?

Problem je u tome što precjenjujemo zaljubljenost i vjerujemo da je, samo zbog toga što je ona tako snažna i ugodna, treba doživljavati. Zaljubljenost je osjećaj zasnovan na idealizaciji partnera i kada emotivnim odrastanjem izgubimo sposobnost idealiziranja drugih, jer jednostavno naučimo da idealni ne postoje, gubimo sposobnost zaljubljivanja. A onda možemo uživati u blagodatima ljubavi, pripadanja i posvećenosti. Tada otkrivamo što je zapravo ljubav oslobođena od zaljubljivanja.

Je li jedan od krivaca za nesretne odnose i razvode iskrivljena predodžba idealizirane ljubavi i idealiziranog ljubavnog odnosa, o kojima smo čitali u bajkama i koji nam se svakodnevno plasiraju u filmovima i na društvenim mrežama?

Dok netko napuni 18 godina, on je više desetina tisuća puta upio predstavu prema kojoj je ljubav put do vječne životne sreće. Te predstave se talože u nama i stvaraju naše znanje o ljubavi. I onda je najnormalnije da netko poželi u svom životu doživjeti onu ljubav koju je gledao na filmskom platnu. Ovu kontaminaciju naše psihe, naročito njenog nesvjesnog dijela, nazivamo holivudizacijom nesvjesnog, i to je veliki problem. Ljudi prvo pokušavaju stvarnost, to jest partnere, ugurati u takve idealizirane koncepte veze, a onda, kako bolje upoznaju stvarnost i druge, oslobađaju se potrebe za idealizacijom. I kada se netko na početku svojih četrdesetih oslobodi tih predstava, to je dobro, ali ipak je 20 godina uzalud pokušavao ostvariti ih te je doživio određene ljubavne patnje.

Što partneri moraju prihvatiti i usvojiti žele li imati zdrav i ispunjen odnos?

Te stvari su individualne, ali opći okvir je sljedeći: prvo - da svako prihvati sebe kako bi imao stav da takav kakav jest zaslužuje biti voljen. Drugo - da prihvati partnera kao takvog i da ima stav 'ovaj partner je moj partner, dovoljno dobar i ne treba mi nitko bolji ili drugačiji'. Kada postoji takav okvir ljubavi i kada se partneri slažu oko važnih životnih pitanja, tada će i odnos biti zdrav i ispunjen.