Nakon predstavljanja knjige 'O ludoriji zaljubljivanja', kada je za tportal objasnio zašto ostajemo u lošim vezama te kako odabrati pravog partnera, poznati psihoterapeut dr. Zoran Milivojević održat će u zagrebačkom kinu Europa 21. veljače drugo predavanje na temu 'Osam arhetipova ljubavi' u sklopu tribine 'Ljubav na psihoterapiji'.

Povodom svog gostovanja u Hrvatskoj stručnjak za ljubav i autor uspješnih knjiga kao što su 'Formule ljubavi' i 'Ulovimo ljubav' u intervjuu za tportal progovorio je o ljubavi nakon 40. godine, odgovorivši na brojna pitanja što muče žene i muškarce koji tragaju za ljubavlju.

Mnoge žene zbog karijere zapostave ljubav, a kada se konačno požele skrasiti, shvate da nije lako pronaći muškarca koji u potpunosti zadovoljava njihove želje i potrebe. U čemu je zapravo problem, u suženom izboru ili tome što žene nakon 40. godine postanu izbirljive, znajući točno što traže u partneru?

Kako se ljudi mijenjaju, tako u različitim životnim dobima imaju različite kriterije za izbor partnera. Ista žena različito bira u svojim dvadesetima, tridesetima i četrdesetima. U pravilu, što je nekome jasnije ono što točno traži, a pretpostavljamo da su žene nakon 40. godine daleko realističnije i zrelije od onih u 20-ima, i izbor bi trebao biti lakši. Ali tu se postavlja problem takozvanog 'matrimonijalnog tržišta' jer je u tim godinama 'ponuda' odgovarajućih slobodnih muškaraca daleko manja, a konkurencija daleko veća. Nekada, kada se smatralo da je primjereno da muškarac bude do pet godina stariji, a nikako mlađi, konkurencija je bila samo unutargeneracijska, tako da je bila manja. Danas za slobodnog muškarca u 40-ima, pored žena njegove generacije, konkuriraju i one u 30-ima, pa i one koje su u drugoj polovici 20-ih godina. Često su kvalitetni muškarci odavno u brakovima, tako da ostaju samo oni koji su se razveli ili ostali udovci, kao i oni koji se nikada nisu vezivali. Najbolje vrijeme za ulazak u ozbiljnu vezu su kasne dvadesete jer je tada najviše slobodnih muškaraca, ali nažalost, velik broj žena smatra da je to prerano za brak i imaju plan udati se u ranim 30-ima, a do tada malo 'prožive' i odrade druge važne stvari u životu. Zato 'zakasne' i dođu kada je ponuda značajno sužena.

Koja je razlika u kriterijima biranja partnera kod žena u dvadesetima i tridesetima te žena u četrdesetima, pedesetima, šezdesetima...? Mijenjaju li se njihova očekivanja s godinama?

Mijenjaju se očekivanja, ali se mijenja i njihov doživljaj sebe. Žene u dvadesetima još nisu spremne konačno se vezati i ući u brak jer radoznalo iščekuju što će im život sve donijeti. Muškarci koje biraju trebaju biti zgodni, simpatični, duhoviti i usmjereni na zabavu. Oko tridesete žene povlače crtu i usmjerene su na svijanje gnijezda, tako da u muškarcu traže osobu koja će biti pogodna za ulogu oca. U 40-ima žene često postižu punu emotivnu zrelost, imaju karijeru u kojoj se osjećaju kompetentno, ostvarene su kao majke, pune su samopouzdanja, tako da preuzimaju inicijativu. One tada znaju što žele i često nisu zadovoljne svojim ranijim izborom partnera. Interesantno je da je upravo 40. godina ona u kojoj se žene u Velikoj Britaniji najviše razvode. U tom periodu traže muškarca koji će im biti dostojan partner u različitim aspektima života, iako imaju problema s pronalaskom takvog muškarca. Žene u 50-ima i kasnije često zaključuju da su dovoljno davale mužu i djeci i da je došlo vrijeme da se posvete sebi te ostvarenju onih svojih potencijala i želja koje su ranije zanemarivale. U toj dobi se traži stabilna, smirena veza, puna poštovanja, u kojoj mora biti ugodno.

Ima li ljubav u zrelijim godinama više vjerojatnosti za uspjeh od mladenačke ljubavi? Koje su prednosti ljubavi nakon četrdesete?

Mladi ljudi biraju tako što se zaljubljuju, tako da nakon uvida da partner s kojim su možda ušli u brak i nije toliko idealan kao što su mislili slijede krize i nestabilnosti, pa i raskidi i razvodi. Dvije zrele osobe koje su spoznale sebe, svoje kvalitete i mane, razvile potrebnu toleranciju prema drugom, koje znaju točno što žele i što ne žele, stvaraju daleko stabilnije ljubavne veze. U ovom periodu žene su stabilnije od muškaraca jer muškarci češće i dramatičnije doživljavaju krizu srednjih godina. Iza te krize krije se strah od starosti, tako da imaju tendenciju dokazivati da nisu stari, često izvanbračnom vezom s nekom mnogo mlađom osobom.

Što se po pitanju partnerskih odnosa mijenja nakon četrdesete?

Ne mijenjaju se odnosi sami od sebe, već se mijenjaju ljudi. Većina na bolje, neki na lošije, a neki se trude ostati isti kao kada su imali dvadeset godina. Kada su veze u pitanju, važno je da se ljudi mijenjaju u istom pravcu, da i dalje dijele poglede na to što je najvažnije u životu. Ljudi koji su zajedno do 30. godine već imaju deset godina staža, upoznali su jedno drugo, tako da znaju na čemu su. Iako neki upravo tada odluče da veza nije dovoljno dobra i razilaze se, oni koji ostaju zajedno ne smiju zbog drugih društvenih uloga zaboraviti da se trebaju posvetiti jedno drugome u ulogama žene i muža. Oni zajedno prolaze kroz životne izazove i probleme, a svaki put kada uspješno prebrode neku prepirku njihov odnos jača.

Trebaju li se žene nakon četrdesete bojati samačkog života?

Ljudi su društvena bića, tako da ne vole biti sami. To znači da u svim uzrastima postoje muškarci i žene koji traže partnera. Postoje žene koje su same i koje su time zadovoljne, a u njihovoj povijesti su često traumatični brakovi ili toksične veze. Ipak, većina koja je poslije 40. godine sama traži i dalje. Ono što je problem zrelih, a usamljenih žena su često njihovi kriteriji jer veoma često od njih čujem: 'Tražim muškarca, ali imam vrlo visoke kriterije.' Nije problem u visokim kriterijima, već u nerealnim. Na primjer, lijepa žena u prvoj polovici 40-ih, s dvoje djece, razvedena nakon 15 godina braka, traži partnera kao da ponovno ima 25 godina i jasno je da ga ne može naći. Sabotaža nastaje zbog onog dijela ličnosti koji zovemo 'unutrašnje dijete', a koje ima svaki čovjek, bez obzira na to koliko ima godina, koje često zadržava kriterije i predstave o ljubavi koje je osoba napravila u djetinjstvu ili mladosti. Emocionalno sazrijevanje podrazumijeva to da osoba preispita i svoje rane predstave o ljubavi i vezi. Ako osoba prilagodi kriterije svom uzrastu, ako traži takvu emotivnu vezu koju je moguće naći, ako ima aktivan društveni život, vjerujem da će u narednih godinu ili dvije tu vezu i ostvariti.

Što žene nakon 40. godine najčešće traže u muškarcu, a što muškarci u ženi?

Uvijek traže ljubav. Ali kako su se one u svojim 40-ima promijenile, emotivno sazrele, tako sada traže ljubav od emotivno zrelog muškarca. I ne samo emotivno, već i društveno zrelog, nekoga tko je nešto postigao u životu, tko ima samopoštovanje i tko vjeruje u svoje sposobnosti, ali tko također poštuje druge i zna pokazati ljubav. Kod muškaraca je slična situacija, no muškarcima je izgled partnera važniji nego ženama. Najkraće rečeno, zreli ljudi koji su u dosadašnjem životu nešto naučili, shvatili što su prave životne vrijednosti, traže onu osobu koja im može biti partner na zajedničkom putovanju kroz život.

Jesu li muškarci manje zahtjevni od žena kada traže partnericu?

I muškarci i žene mogu biti veoma zahtjevni. Čak bih rekao da je suvremena kriza braka posljedica prevelike zahtjevnosti. Često od ljubavi očekujemo nemoguće - da nas usrećuje do kraja života. Ljudi gledaju filmove, gledaju tuđe veze, prate društvene mreže na kojima se svi trude glamurozno predstaviti, kao netko tko je uspio u životu, i misle da će oni biti gubitnici ako nemaju isti takav život koji vide kod drugih. A što su veći zahtjevi i očekivanja, tim je veće razočaranje kada shvate da ih druga osoba ne može ispuniti. U praksi imamo situacije u kojima se netko želi razvesti jer je nezadovoljan brakom koji je, gledano sa strane, zapravo dobar. Mlađe generacije imaju veći broj očekivanja od partnera, ali i starije generacije su zahtjevne, no očekivanja su ipak manja. Postoji razlika i u tome tko što zahtijeva od partnera. Mladim muškarcima je veoma važna ženina vanjština, dakle privlačnost i skladnost u seksu, dok su ženama važniji oni nevidljivi aspekti karaktera, vrsta odnosa i sigurnost koju dobivaju od partnera. S godinama se to mijenja, jer zreliji muškarci nauče više gledati ne samo osobu i njene osobine, već kakvu vezu mogu ostvariti s tom osobom. To je period u kojem i žena i muškarac više cijene sigurnost i udobnost veze.

Je li se ženama koje dugo vode samački život teže prilagoditi drugoj osobi i odjednom pristajati na kompromise u vezi na koje ranije nisu morale pristajati?

Kada netko živi sam pa uđe u emotivnu vezu, to jest u zajednički život, svakako da se mnogo toga mijenja i potreban je period prilagođavanja. Isto vrijedi i za mlade ljude. Kompromisi se moraju praviti jer oba partnera imaju neki svoj koncept zajedničkog života, tako da između njih nastaju konceptualne razlike. To su situacije u kojoj i jedna i druga strana pokušavaju 'ugurati' onu drugu stranu u vlastiti koncept, zbog čega nastaju konflikti. Ako su ljudi emotivno zreli, oni razumiju da se moraju donekle prilagoditi te prave razliku između onih kompromisa koji su im prihvatljivi i onih na koje ne pristaju. Zato treba razgovarati i o razlikama i dogovarati se. To je neka vrsta pregovora u kojoj se svaka strana mora nečega odreći i mora nešto zadržati. Ako uspiju postići ono što zovemo 'psihološki ugovor' koji je prihvatljiv za obje strane, tada njihov zajednički život postaje ugodan za oboje. Problemi nastaju kada ljudi ne razgovaraju i ne pregovaraju, nego očekuju da će im se partner, ako ih voli, u potpunosti prilagoditi i onda se ljute i protestiraju kada se to ne događa. To je sebično i čini vezu nestabilnom.

Što je s muškarcima i ženama koji su se nakon dugo godina braka razveli – trebaju li zaliječiti rane novom ljubavi ili uzeti vremena za sebe?

Nije dobro ulaziti u nove odnose ako rane nisu izliječene. Razvodi su uvijek 'veći životni događaji' u negativnom smislu, što znači da osoba mora proći kroz emotivni proces koji se sastoji od prihvaćanja nove situacije i prilagođavanja na nju. Razvod uvijek znači gubitak nečega što je osoba imala, što joj je bilo važno, tako da ulazi u proces tugovanja kojim se emotivno razvezuje od prošlosti. S druge strane je budućnost koja je neizvjesna, tako da su za budućnost vezani strahovi. Drugim riječima, osoba mora naći svoje 'novo ja' i mora se orijentirati te izabrati pravac u kojem će krenuti. U suprotnom može ponoviti grešku u izboru partnera, tako da i novi odnos može završiti na isti način kao i prethodni.

Jesu li muškarci i žene na Balkanu manje hrabri za sklapanje novih veza i brakova u zrelijim godinama u odnosu na zapadnjačke zemlje?

Čini mi se da razlika zaista postoji i da kod nas to zaista ide malo teže. Dva su razloga za to. Prvi je to što ljudi koji su ostali sami u zrelijim godinama imaju osjećaj niže vrijednosti, kao da nisu dovoljno dobri da bi bili s nekim te ih je na neki način sram što su sami, što nisu uspjeli, što su 'emotivni luzeri'. Zbog toga su više pasivni i očekuju da im se novi partner dogodi, umjesto da ga aktivno traže. Na Zapadu je sasvim normalno da netko u tim godinama bude sam i da traži partnera. Drugi razlog je to što su puni strahova da ni nova veza neće uspjeti. Naši ljudi su puno veći pesimisti nego što su to ljudi u zapadnjačkim zemljama.

Je li u redu biti s nekim samo zato da ne bismo ostarjeli sami, čak i ako nema ljubavi ili je u tom slučaju bolje nastaviti tražiti ljubav?

Svatko bira ono što njemu odgovara. Ako je netko u odnosu zbog straha da će u starosti ostati sam, tada zbog tog straha postaje ovisan o partneru i spreman je mnogo više trpjeti u odnosu. Međutim danas ne postoji garancija da će sadašnji partner ostati s vama do kraja života, niti da ćete u tom periodu imati dovoljnu podršku odrasle djece. Priroda načina života i emotivnih veza se promijenila. Zato je uvijek dobro, makar kroz psihoterapiju, razriješiti taj strah od samoće u starosti. Smatram da ljudi uvijek, bez obzira na svoje godine, imaju prava na zadovoljavajuću emotivnu vezu.