Kad smo kretali u projekt, svi su imali negdje duboko u sebi skepsu je li takav eksperiment uopće moguć. I mnogi nam kad smo završavali postprodukciju filma, nisu do kraja vjerovali da smo sve stigli u 10 dana. U svakom slučaju, to je bio hrabar entuzijastički pothvat koji ne preporučujem ostalima jer se dovodite na rub mentalnih i fizičkih snaga. Sjetio sam se briljantnog 'Kinataya' koji je također snimljen u malo dana i to mi je bila jedna od dodatnih motivacija. Sad kad je film nagrađen, kad se o njemu priča, to je sve velik uspjeh za šačicu filmskih luđaka koji su se smrzavali u ličkoj izolaciji.

Prvi vikend prikazivanja 'Ćaća' je , kao i većina hrvatskih filmova, imao skromnu gledanost. Koja je formula za kemiju između filma i publike kada je riječ o Hrvatima i domaćem filmu?

Ne postoji više tzv. problem odnosa hrvatskog filma i publike. Sad se u kinu gledaju globalni projekt fenomeni kao što su 'Sumrak' ili dječji ili animirani filmovi. Sve ono filmski vrijedno poput Michael Hanekea, braće Dardenne, Andree Arnold, Larsa von Triera osuđeno je na sličnu mršavu sudbinu kao i naši filmovi. Mi možemo pokušavati raditi komercijalnije stvari, no najvažnije je to da se prije svega rade filmovi o današnjem dobu i da za 20 godina imaju svoju vrijednost. Svaki filmski eskapizam, bijeg od današnjice, problema s kojima se ljudi suočavaju je bilo koju kinematografiju koja je to pokušala, umalo uništio. To se dogodilo SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji, Poljskoj, Češkoj, nekadašnjim filmskim zemljama divovima.

'Koko i duhovi' trenutačno su izuzetak s velikom gledanošću, možete li objasniti fenomen 'Koka'?

Koko je dječji film i dobro je da se u njegovom slučaju nije dogodila neka kino letargija, jer je riječ o pošteno obavljenom poslu. Uz to, ta knjiga je kultna i kod roditelja, tako da se krug publike širi. Dobro je za hrvatsku scenu da se tu i tamo pojavi film koji ima veće brojke. Bitno je da puno ljudi čuje domaću riječ.

Koje su vaše prognoze za 'Ćaću' na europskim filmskim festivalima?

Uopće nemam pojma, u ovom trenutku su 'Ćaću' kidnapirali Indijci i tamo ga predstavljaju na tri najjača festivala. Tko zna, možda predlože neki bollywoodski remake gdje 'Ćaća' dok kolje, pjeva i pleše...

Zašto Lika kao mjesto događaja u dva filma koja, zapravo oba u sebi sadrže likove koji su emocionalno i društveno unazađeni? Nakon 'Kina Like' bilo je dosta onih koji su to shvatili osobno.

Često se Hrvati vole prikazivati boljima nego što jesu, sjetite se samo koliko je nakaradna zagrebačka špica. Tako da se često priželjkuju turistički filmovi gdje je sve prikazano ulašteno i pohvalno o Lijepoj Našoj. To je glupost, da ne kažemo pomalo i kulturocidna želja. Srećom, događa se evolucija i kod ljudi u Lici, shvatili su da je u zadnjih tri, četiri godine snimljeno tri filma na ličkim prostorima i da je bitno da se nešto događa, da se život vraća u te krajeve. Uživali smo snimajući 'Ćaću' u Lici.

S obzirom na to da su vaše neiscrpne teme obiteljski odnosi, ovoga puta incestuozni i mračni, vaši gledatelji mogu pomisliti da ste i sami imali neke životne traume ili su za ideje zaslužni neki drugi izvori?

Srećom nitko me nije napastovao ili silovao kao dijete. Baš suprotno, iz idiličnih obiteljskih odnosa razvio sam valjda nos za nakaradiju negdje drugdje. Oduvijek su mi bili odvratni Beč Graz kao ulašteni i dosadni gradovi. Oduševio sam se onog momenta kad su se pojavili divni austrijski redatelji poput Hanekea ili Seidla i raskrinkali cijelu Austriju kao vrlo mračno i zajebano mjesto, i to ne samo zbog Hitlera. Tako da mislim da i u Hrvatskoj ima jako puno mračnih stvari, ne samo zbog NDH

Čitala sam kako scenarij za 'Ćaću' nije bio dovršen do kraja, već su ga glumci u hodu smišljali i dopunjavali. Tko vam je od redatelja uzor u takvim, nedovršenim pričama?

Priča 'Ćaće' bila je ista otpočetka. Radio sam s glumcima po principu navigacije mogućih smjerova priče. Zanimljivo je da smo na kraju imali istu liniju priče kao i na početku, samo obogaćeniju. S glumcima sam radio dosta na dijalozima, priča je manje više ostala netaknuta. Možemo se šaliti da je ovo bio neki instant Mike Leigh u deset dana. U svakom slučaju, mislim da je glumcima ovo bilo istovremeno koliko naporno, toliko i posebno iskustvo.

Kako podnosite filmske kritike? Motiviraju li vas ili vas mogu deprimirati i dati vam da se zamislite?

Na gluposti se stvarno više ne obazirem. Na štrebere se također ne obazirem. Razveseli me svatko tko napiše nešto argumentirano, bilo pozitivno, bilo negativno. Lijepo je osjetiti u nečijoj kritici da ta osoba voli film kao medij.

Nakon ovog brutalnog trilera, kada će Dalibor Matanić ponovno snimiti komediju?

Čim se oko nas stvore uvjeti za to. Ali ne želim raditi komedije koje će ljudima pomoći da zaborave mračnu svakodnevnicu. Film ne služi za ispašu, za bijeg, to je previše uvredljiv termin za najprodorniju granu umjetnosti. Film nas suočava s nama samima i čim pronađem model kako to napraviti na zabavan način, eto komedije.

U višegodišnjoj ste vezi s Moranom Cerovec, planirate li napraviti korak dalje, u smislu braka i djece?

Obožavam djecu i volio bi ih imati, ali o tome s kim sam i kakav sam u vezi, znate da od mene nećete dobiti nikakav odgovor. Ja sam tu da radim filmove, a ne da pričam o svom dnevnom boravku i uređenju kuhinje...