A opet - kako je lako, u tom velikom gradu uz atlantsku obalu na krajnjem zapadu europskog kontinenta, proći pored male posvete istraživačima morskih putova na kamenoj ploči. To nije čudno. Današnji Lisabon je grad moderne arhitekture, visokih tornjeva, mostova, galerija. Željeznička stanica Orijente svojim futurističkim krovom od stakla i čelika plijeni pogled. Most Vasco da Gama ujedno je i najduži europski most (17 kilometara), a njegove vozne trake vise na bijelo obojenim čeličnim sajlama koje iz daljine izgledaju kao da ih je ispleo pauk. Muzej mode i dizajna, koji stanovnici Lisabona skraćeno zovu MUDE, zadivljuje svojom velikom kolekcijom mode i dizajna dvadesetog stoljeća. Putnik koji želi vidjeti i doživjeti umjetnički puls našeg doba u Lisabonu neće biti besposlen.

Previše je toga što treba pogledati i čuti u ovom gradu da bi se primijetio jedan mali natpis u kamenu. Kakva li tek zadovoljstva očekuju ljubitelje muzike kojima Lisabon pruža otkrića čarobnih fado pjesama.

Što je fado, odakle potječe ta sentimentalna muzika, nitko pouzdano ne zna. Jedni tvrde kako je riječ o izvornim portugalskim napjevima, drugi pak da je riječ o spoju portugalske muzike i tužbalica afričkih robova. Ali jedno je sigurno i s time se svi slažu - fado je i muzika mornara s portugalskih jedrenjaka iz minulih stoljeća, koji su otkrivali morske putove i nove svjetove.

Stane li putnik uz kamenu spomen-ploču posvećenu tim mornarima i rukom dotakne staro sidro ispod natpisa, možda će osjetiti čudno strujanje pod prstima. Tisuće i tisuće atlantskih valova koji su udarali o sidro kao da su na njemu ostavili trajni zapis. I tko želi barem pokušati razumjeti fado marinheiro (mornarski fado) i njegovu tugu, neka stavi ruku na to sidro i posluša zvuk nedalekog Atlantskog oceana čije nepoznate putove su otkrivali portugalski moreplovci. Često su to bila putovanja bez povratka. Nama, modernim putnicima, tada će mornarski fado, najtužniji od svih oblika fado pjesama, biti razumljiviji, jer mi se s svojih putovanja vraćamo sigurno zahvaljujući izumima i tehnologijama vremena u kojem živimo. Kada u mislima mornara koji stoji na palubi odlazećeg broda postoji sumnja da možda posljednji put gleda obalu s koje polazi na put, kakva može biti njegova pjesma nego tužna?

Taj Lisabon, u koji je utkana duga mornarska historija, naizgled je manje vidljiv. Kao da ga je prekrilo moderno vrijeme svojim velebnim zdanjima, staklom, izlozima, dizajnerskim blještavilom, ali i internetom i digitalnom televizijom, mobilnom telefonijom. Ali ipak je tu i stari Lisabon. Dovoljno je osloboditi maštu i uputiti se njegovim ulicama, koje nisu toliko natrpane izlozima. Mnoštvo je pločnika, pročelja i prozorskih okana koja pamte stari grad, korake u hladna jutra onih koji su išli ka svojim brodovima da bi im to možda bilo posljednje putovanje. Svi znamo za imena velikih istraživača poput Bartolomea Diasa koji je prvi ugledao zapadne obale Afrike, Vasca da Game, prvog Europljanina koji je morskim putem doplovio do Indije, Pedra Alvaresa Cabrala koji je otkrio današnji Brazil, portugalskog pomorca Magelana, najvećeg pomorca u povijesti, koji je u službi španjolskog kralja otkrio Pacifik i prvi oplovio svijet.

Zbog služenja španjolskom kralju nešto manje ga slave u Portugalu, a zbog portugalskog roda u Španjolskoj, što autora ovih redova podsjeća na velikog Nikolu Teslu, kojeg zbog hrvatske domovine i srpskog roda i jedni i drugi slave manje nego što taj genij zaslužuje. Malo tko će propustiti, kad posjeti Lisabon, otići i do monumentalnog spomenika princu Henriju Moreplovcu koji je pokrenuo pomorska istraživanja i moreplovcima koji su krenuli u potragu za novim svjetovima. Svojom veličinom, taj spomenik, smješten uz samu obalu, dominira prostorom i jedno je od mjesta u Lisabonu na koje svaki vodič povede posjetitelje. Ali to je prvenstveno spomenik kraljevima, svećenicima i istraživačima čija imena je zabilježila povijest.

Natpis u kamenu: 'Portugalcima koji su otkrivali putove mora', posveta je onima čija imena nisu zapamćena. Mornarima, kormilarima, dječacima koji su se penjali na vrhove jarbola, od kojih se mnogi nikad nisu vratili kući i koji su nam možda, tko zna, umjesto svojih imena ostavili fado marinheiro. Između modernog Lisabona, njegove vratolomne arhitekture, uzavrelih ulica sa stotinama malih kafića i restorana u hladovini, i Lisabona njegovih mornara, jedrenjaka, istraživača nepoznatog sveta, teško se opredijeliti kamo se uputiti. Zato Lisabon vrijedi posjetiti i drugi i treći put.