Dok su u nas na cestama glavni problem mladi, neiskusni i često drčni vozači, a naši starci moraju prodati auto jer ga ne mogu uzdržavati, u Americi najviše glavobolja zadaju smušeni starci s ugaslim refleksima. Ed Jones je 24 godišnji programer, živi još kod roditelja i vozi bicikl. Za razliku od staraca koji u njegovim godinama nisu mogli zamisliti život bez cestovne krstarice s gomilom konjskih snaga, on nema svoj automobil, iako ga može kupiti od vlastite zarade, a roditeljski koristi samo u nuždi, kada ne dolaze u obzir bicikl ili javni prijevoz.

Milenijce više zanimaju računala i mobiteli nego automobili

Ed je jedan od rastućeg broja mladih Amerikanaca koje više ne uzbuđuje jurnjava na četiri kotača. Od Drugog svjetskog rata do nedavno, broj godišnje prijeđenih kilometara na američkim cestama po glavi stanovnika stalno je rastao, ali u zadnjih desetak godina smanjio se za šest posto, najavivši kraj vozačkog buma. Glavni razlog: mladi voze sve manje, sve ih je manje zainteresirano za vozačku dozvolu i sve više koriste javni prijevoz, bicikl i vlastite noge. Na užas General Motorsa i drugih proizvođača automobila, ni jedna motorizirana generacija nije bila toliko malo zainteresirana za vožnju i posjedovanje automobila kao današnja tzv. milenijska generacija ili generacija Y. Istraživanja pokazuju da milenijce, rođene od sredine osamdesetih naovamo, više zanimaju računala i mobiteli nego automobili.

To potvrđuje statistika. Broj auto-kilometara koje prevale zaposleni mladi (od 16 do 34 godine starosti), od rekordne 2004. kada je iznosila gotovo 17.000 kilometara, smanjila se za 23 posto. Danas ih 24 posto više vozi bicikl nego deset godina ranije, 2009. ih je 16 posto više na odredište stizalo pješice nego 2001, a u tom se razdoblju korištenje javnog prijevoza povećalo za 40 posto po glavi mladog Amerikanca. Od 2000. do 2010. broj mladih osoba bez vozačke dozvole povećao se od 21 na 26 posto, a 2011. tek je 67 posto mladih od 16 do 24 godine starosti imalo vozačku, najmanje od 1963. godine. Federalne i lokalne vlasti u novije su doba utukle gomilu novca na izgradnju novih saobraćajnica, računajući na povećan broj automobila i prijeđenih kilometara, a kad tamo, mladi su ih zatekli neočekivanim obratom.

Oni koji su vozili ili ipak voze, svoj prvi automobil tradicionalno su kupovali ili kupuju od vlastite zarade, za razliku od naših mladih kojima to veselje mahom poklanjaju dobro potkoženi tatice kao nagradu za dobru ocjenu, maturu ili diplomu. U nas se vožnja još uvijek povezuje s dokazom zrelosti i muževnosti, a nabildani model automobila znak je društvenog prestiža. Rezultate znamo: unatoč pooštrenom zakonu iz 2004, mladi u nas stalno pogibaju na cestama, razmeću se konjskim snagama, utrkuju noću za titulu 'kralja asfalta', a svako toliko u crnim kronikama osvane vijest o nekom 'zlatnom mladiću' koji je usmrtio pješake.

Kriza je ipak rekla svoje, pa je i u nas sve više mladih na biciklima, ali prije iz ekonomskih razloga (tate nemaju para, a tramvaj skup), nego iz svjetonazorskih (svijest o zaštiti okoliša). I mlade Amerikance je krajem prošloga desetljeća nezaposlenost, skuplji automobili, dvostruko viša cijena goriva od prije desetak godina i stroži uvjeti za dobivanje vozačke dozvole ohladila od vožnje, ali trend nezainteresiranosti za ljubimca na četiri kotača započeo je nekoliko godina prije krize i među dobrostojećima.

Riječ je o mijenjaju stila života milenijske generacije koja više ne želi živjeti po razbacanim prigradskim četvrtima iz kojih se ne može ni po šibice bez auta, nego u urbanim sredinama s trgovinama, restoranima i školama do kojih mogu pješice ili javnim prijevozom. Zbog toga se dogodio obrat: dok se smanjuje broj mladih vozača, raste broj američkih staraca za volanom. Budući da oni stare sami, život u središtu grada im je preskup, a za mnoge skupi starački domovi luksuz, te moraju biti pokretljivi, što mogu samo automobilom. Kako u SAD-u nema dobnog ograničenja za vožnju, za volanom se zateknu i devedesetgodišnjaci. Dok su u nas na cestama glavni problem mladi, neiskusni i često drčni vozači, a starci moraju prodati auto jer ga ne mogu uzdržavati, u Americi su to smušeni starci s ugaslim refleksima.

Jedno istraživanje među studentima pokazuje da je dvojici od trojice njih važniji pristup internetu nego automobilu, a nove tehnologije im omogućuju da mnogo toga brže, jeftinije i učinkovitije obavljaju iz ureda ili doma, bez sjedanja za volan, od online kupovine do organiziranja konferencija, od kontaktiranja s prijateljima do plaćanja računa. Za vrijeme vožnje javnim prometalima mogu telefonirati, surfati i dogovarati posao, što je u SAD-u za volanom najstrože zabranjeno. U mnogim američkim gradovima također je zaživjela zadrugarska praksa korištenja automobila i bicikla po sistemu time-sharinga – sjedni u auto kada ti treba, a u ostalo vrijeme ga prepusti drugim korisnicima, dok u nas i svaki seljak mora imati vlastiti traktor.

Milenijce sve više zabavlja vježbanje u teretani nego sjedenje za volanom, sve se manje emocionalno vezuju za auto, tek 15 posto njih, za razliku od 30 posto baby boom generacije svojih roditelja. Uz to sve više počinju voditi računa o zaštiti okoliša, pa istraživanja pokazuju da je toga svjesno 16 posto mladih, za razliku od samo 9 posto starijih generacija.

Želeći pridobiti milenijce, auto-industrija izbacuje na tržište nove modele automobila sa sve više gadgeta i pristupa društvenim mrežama, ali sociologinja i koautorica istraživanja o odnosu mladih prema automobilu, Phineas Baxandall, kaže: 'Gomilanjem informatičke tehnologije na razvodnim pločama, industrija automobila neće privući mlade za volan. Umjesto toga bit će im pametnije da počnu razmišljati o investicijama u javni prijevoz.'