No pomisao da nekoga odbijemo u nama razvija osjećaj krivnje i pomisao da smo sebični. Otkuda nam ideja da se trebamo brinuti za druge ljude i činiti im usluge ako na taj način štetimo sebi samima? Uče nas da možemo sve samo ako ne štetimo drugima. To pravilo bismo trebali primijeniti i na nas same. Dakle, možemo raditi sve ako time ne štetimo sebi samima i drugim ljudima. OK je pobrinuti se za sebe.

Bez isprika

Sad kad smo osvijestili da je važno brinuti se za sebe i ne štetiti si, vrijeme je da naučimo kako reći ne, odnosno kako molbu šefa, kolega na poslu, prijatelja, partnera, djece i još mnogih drugih jednostavno odbiti. Naravno da sada nećemo ići svijetom i svima govoriti ne, ali kada od nas traže nešto što nam nije po volji, što ne želimo i što nam u biti šteti, važno je reći ne. Jednom kad odlučimo reći ne, nakon što smo bezbroj puta pristali na sve što se od nas tražilo, ljudima će biti neobično. Neki će reagirati s nevjericom, šalom na naš račun, a neki će se možda i naljutiti i krenuti s bukvicom da kakvi smo mi to i slično. Tada je jako važno da ostanemo ustrajni i odlučni u svom naumu. Može nam se dogoditi da se pokolebamo ili se zbog osjećaja odgovornosti za druge počnemo objašnjavati i ispričavati. Ako postoji nešto gore od pristajanja na sve što se od nas traži, onda je to ispričavanje jer smo to odbili. Tada nas tek ljudi počnu gnjaviti i tražiti od nas da posustanemo u našoj odluci. Osjete da smo neodlučni, da smo slabi i odluče nas navesti da napravimo onako kako njima odgovara. Nažalost, ljudi kojima nam je tako teško reći ne rijetko su dobronamjerni i nisu spremni uzvratiti nam uslugu. Iskorištavaju nas, a mi im to dopuštamo. Zato treba ići hrabro, bez isprika, bez objašnjavanja. Jasno i glasno: ne! I s vremenom će nas ljudi uvažiti kao drugačije, prihvatit će da nas više ne mogu iskorištavati. Čak će nas možda početi i cijeniti više. No mi ćemo zasigurno više cijeniti sami sebe.

Postavljanje granica

Sada kad smo uveli riječ ne u svoju svakodnevicu, potrebno je i razmotriti zašto su nam se uopće događale situacije da se od nas stalno očekivalo da ćemo pomagati drugima i raditi stvari umjesto njih. Često ljudi funkcioniraju po principu pokušaja. Primjerice, jednom nas zamole za uslugu i mi pristanemo. Ponove to i drugi put i tada opet pristanemo. Sad se već uočava obrazac ponašanja takvih ljudi i vrijeme je da se povuče crta. Radi se o postavljanju granica. U redu je pomagati drugim ljudima i činiti im usluge. Često drugima činimo dobro jer mislimo da se dobro dobrim vraća i to uglavnom bude tako. No, ako imamo posla s ljudima koji nemaju vlastitu granicu u potraživanjima i nije im bitna ravnopravnost davanja i primanja, potrebno je da im mi pokažemo da mi imamo granicu. Dakle, važno je da, za početak, mi znamo koje su naše granice i što nam je u redu, a što nije. Tako da, kada uočimo da netko prelazi naše granice, imamo prikladnu reakciju. Ako ljude pustimo da prelaze naše granice jednom, poslije će nam biti teže vratiti ih s druge strane granica. Kako druge ljude upoznajemo sa svojim granicama? Jednostavno im kažemo da nam neko ponašanje nije u redu, da nam ne odgovara i zamolimo ih da to poštuju.

Tu također treba biti odlučan i ustrajan. Primjerice u odgoju djece. Često se dogodi da djeca ispituju naše granice kao roditelja u potrazi za svojom samostalnošću. Važno im je jasno dati do znanja što se od njih očekuje i naučiti ih kako da se ponašaju u skladu s tim očekivanjima. Ali važno je ne prelaziti ni njihove granice. Jedna od dužnosti roditelja je čuvanje djetetovih granica jer, ako ih mi odrasli ponekad ne znamo čuvati, neće to znati ni djeca. Potrebno je naučiti djecu pojmu vlastitih granica i kako ih očuvati kako se ne bi jednom u budućnosti našli u našoj situaciji i učili se reći ne kao odrasli ljudi.

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju Insideout.hr.