Tog nedjeljnog jutra u školskoj zgradi indonezijskog grada Bandung, 180 kilometara istočno od prijestolnice Džakarte, atmosfera je posebno svečana. Nekoliko stotina majki u zagušljivom predvorju gricka kokosove kolačiće i čavrlja nadglasavajući narodnu glazbu s razglasa. Kćeri su dovele na tradicionalni obred obrezivanja zvani 'sunat perempuan', u svijetu poznat kao Feminine Genital Mutilation (FGM) ili sakaćenje ženskih genitalija. Jest da je 21. stoljeće, ali običaj star 5.000 godina mora se poštivati.

Školske učionice improvizirane su operacijske dvorane. Četiri spojene školske klupe prekrivene plahtom, stolna lampica, oštre škarice i malo dezinfekcijskog sredstva – dovoljno da tri babice za svakim stolom obave posao. Dvije imobiliziraju dijete, treća reže. Radi se na živo, bez anestezije i brzo, kao na pokretnoj traci. Najmlađe dijete staro je pet mjeseci, najstarije pred pubertetom. Slušajući izbezumljenu vrisku iz učionica, curice se prestrašeno stišću uz majčine skute. Znaju da to jako, jako boli. Toga dana 248 djevojčica vratilo se kući s prerezanim klitorisom.

Svakoga proljeća ceremoniju organizira jedna islamska zaklada i nekoliko škola, u lunarnom mjesecu Muhamedova rođenja i za svaku kćer koju dovedu na obrezivanje roditelje nagrađuje sa 80.000 rupija (54 kune) i košarom hrane.

Ovu šokantnu priču nedavno je objavila novinarka Abigail Haworth u britanskom Observeru. Uvukavši se inkognito među aktiviste jedne organizacije za borbu protiv barbarskog običaja, nazočila je toj ceremoniji još 2006., ali o njoj nije pisala da organizaciji ne onemogući rad pa je o tome progovorila tek sada nakon što se pokazalo da uza sve međunarodne kampanje i akcije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), obrezivanje ženske djece postaje sve popularnije, ne samo u Indoneziji, nego u drugim zemljama Azije, Srednjeg istoka i naročito u Africi, gdje to prakticira 28 zemalja. Ne pomaže ni 12 godina kampanje prekrasne somalijske bivše manekenke Waris Dirie, također žrtve obrezivanja, čija je knjiga 'Pustinjski cvijet' i film po njoj rađen izazvao veliku pozornost, kao ni njezina poruka da 'sakaćenje ženskih genitalija nema veze s kulturom, tradicijom i religijom, nego s mučenjem i zločinom'.

Računa se da će u 2013. biti obrezano 140 milijuna žena, uključujući 101 milijun maloljetnih Afrikanki. Svakih 11 sekundi jedna djevojčica u svijetu žrtva je genitalnog sakaćenja! U Maliju je obrezano više od 90 posto žena, u Siera Leoneu od 80 do 90 posto, u Somaliji 98 posto. Ali ne samo u Africi i Aziji, nego – zbog migracija - i u SAD-u, Europi i Australiji. Procjenjuje se da u Njemačkoj živi 20.000 žrtava obrezivanja, a 4.000 djevojčica je u opasnosti da im se to dogodi, u SAD-u 168.000, u Velikoj Britaniji 66.000. Obrezivanje u tim zemljama je, dakako, zakonom zabranjeno, zbog čega je vrijeme ljetnih školskih praznika za djevojčice najopasnije doba, jer ih roditelji šalju u domovinu 'u posjet rodbini'. U SAD-u je zbog toga ovoga siječnja donesen zakon kojim se do pet godina zatvora kažnjava onaj kojemu se dokaže da je malodobnu žensku osobu poslao u inozemstvo zbog obrezivanja. Kada je ono prije dvije godine zakonski zabranjeno u Ugandi, roditelji su počeli masovno odvoditi kćeri u Keniju na zahvat.

Ali islamska vjera uopće ne traži sakaćenje ženskih genitalija. Taj prastari običaj stariji je i od islama, i od kršćanstva, i od judaizma, sežući u doba egipatskih faraona, s idejom da se kontrolira ženska seksualnost. Dok se u nekim afričkim zemljama to provodi fanatično dosljedno, Indonezija je u tome mnogo labavija. Prema geopolitičkim standardima ta pretežito muslimanska zemlja s brojem stanovnika kao SAD, azijska je superzvijezda zbog dinamične ekonomije i stabilne demokracije, ali na nekima od 17.000 njezinih otoka patrijarhat i tradicija su itekako živi, a u borbi protiv zapadnjačkog utjecaja, islamske fundamentalističke skupine koriste i obrezivanje žena kao argument za očuvanje tradicionalnih vrijednosti. Iako je FGM ovdje endemska pojava, dva nedavna istraživanja pokazuju da 90 posto odraslih iz zahvaćenih područja odobrava nastavak običaja obrezivanja djevojčica u starosnoj dobi do pet godina.

No male Indonežanke mogu se smatrati sretnicama u odnosu na vršnjakinje iz Etiopije, Gambije ili Gvineje, gdje se prakticira radikalan način obrezivanja, od čijeg vam se samog opisa okreće želudac. On uključuje spaljivanje ili potpuno uklanjanje klitorisa te malih i velikih usmina, a kod potpunog uklanjanja vanjskih genitalija (infibulacija ili faraonsko obrezivanje), djevojčica mora biti do 40 dana imobilizirana od struka do koljena da rana zaraste i spoji se kako bi ostale samo dvije rupice za mokrenje i slijevanje menstrualne krvi, dobivene na način da se u ranu umeće štapić ili kamena sol. Tako masakrirane žene – kaže jedan urolog - prolaze tri bolne traume: prvu kada se podvrgavaju obrezivanju, drugu kod udaje kada se mora osloboditi put za mladoženju i treću kod rađanja da se oslobodi put za bebu.

I sve to na živo pa kada se djevojčice trzaju u nesnosnim bolovima, pomagači ih moraju držati toliko čvrsto, da im često lome kosti. 'Operacije' u zabačenim ruralnim krajevima obično izvode seoske babice ili lokalni brijači, nožem, žiletom, lomljenim staklom ili zašiljenim bambusom u nemogućim higijenskim uvjetima. Koliko je strašan postupak, toliko su strašne posljedice: infekcije, krvarenja, zadebljali ožiljci, urinarni problemi i problemi pri rađanju, ekstremno bolan snošaj i porođaj, a smrt zbog sepse ili drugih komplikacija u 10 posto slučajeva uračunata je cijena 'djevojačke čistoće'.

Svrha? U nekim kulturama vjeruju da time sprečavaju abnormalan rast vanjskih spolnih organa, koji smetaju pri porođaju, u drugima vjeruju da se time povećava plodnost i ubrzava zrelost, da žene lakše mokre i lakše sprečavaju loše mirise. U većini

Jedan sudanski kirurg objasnio je na BBC-u razloge neuspjeha kampanja u njegovoj zemlji, gdje vlada uvjerenje da se potpunim obrezivanjem žena uzdiže na višu razinu majčinstva, postaje matrona i vrijedna svačijeg poštovanja, čime stječe prestiž i moć u zajednici. Zbog toga je, kaže on, mnogo teže uvjeriti žene da napuste taj običaj negoli muškarce.

U borbi protiv FGM-a indonezijsko Ministarstvo zdravlja zabranilo je 2006. liječnicima obrezivanje, ali je zabrana donijela više štete no koristi, jer su zahvati prepušteni seoskim babicama i ilegalnoj liječničkoj praksi. Nakon nekoliko smrtnih slučajeva zbog ilegalne prakse u bolnicama, liječnicima je prije dvije godine ponovno odobreno obavljanje zahvata s uputama kako sačuvati reproduktivnu sposobnost žena, što su amenovali i muslimanski vođe s uputom da se 'ne reže previše'. Bolnice sada budućim roditeljima ženske djece nude popust za 'paket-aranžman' koji uključuje porođaj, cijepljenje, bušenje ušiju i obrezivanje, po cijeni od 177 do 319 kuna. Mnogi liječnici to su shvatili kao zeleno svjetlo za namicanje profita - piše britanska novinarka Abigail Haworth – pa sada 'paket' nude i u dijelovima Sumatre, gdje ova tradicija nikada nije bila jaka. Problem je gori no ikada, tvrdi Andy Yentriyani, povjerenik indonežanske Državne komisije za borbu protiv nasilja nad ženama.

Obeshrabreni rezultatima svojih akcija, aktivisti udruge s kojom je britanska novinarka prisustvovala obredu u gradu Bandungu stoga zaključuju da će do pomaka doći samo onda kada to odluče vjerski vođe. I onda kada razum nadvlada tradiciju. A to neće biti uskoro.