Petogodišnja Lucija proslavila je rođendan 11. kolovoza i sljedećeg bi rujna, s punih šest godina i koji dan više, mogla krenuti u školu. Mala već polako čita, iako je nitko na to ne tjera, broji do sto i malo više, iako nitko na tome ne inzistira, zna nešto i engleskoga. Znatiželjno je i inteligentno dijete koje upija sve oko sebe. Roditelji su je ipak skloniji upisati u školu s punih sedam godina vjerujući da joj ranijim slanjem uskraćuju dragocjeno djetinjstvo. A ono je neponovljivo.

Tako razmišljaju neki roditelji, ali nobelovac, ekonomist James Heckman poručuje: 'Ulovite ih rano!' Pritom misli na važnost obrazovanja i odgoja djece u najranijoj dobi, onoj do pete godine, ako želite da vam se u današnjem svijetu turbo konkurencije, novih tehnologija i u doba 'društveno-investicijskog djetinjstva', kako to naziva njemačka pedagoginja Meike Baader, dijete isplati kao ulaganje u budućnost. Shvatite li mališana kao ljudski kapital koji želite oploditi, na njemu morate raditi od najranije dobi, što se u konačnici isplati i djetetu i društvu u cjelini, kaže Heckman.

Pred roditeljima je tako sve teži zadatak da na tržište rada ponude djecu sa superlativima. U razvijenim zemljama danas su zaštićenija no ikada u povijesti, od zakona koji im štiti prava do obveznih kaciga pri vožnji biciklom. Roditelji nad njima nikada nisu toliko drhtali, nikada kao danas klinci nisu imali toliko krpica i igračaka, ali nikada toliko obveza i izazova: nepisano je pravilo da prvašići dolaskom u školske klupe znaju čitati, očekuje se da uz engleski uče barem koji jezik više, informatička se pismenost podrazumijeva. Od prvoga dana škole počinje divlji sprint za ocjenama, a roditelji se boje da će se u prosječni uspjeh pri upisu u srednju školu računati već i one od petoga osnovne. Otuda u nas i svojedobna poplava privatnih škola koje sada u maratonskoj gospodarskoj krizi gube učenika za učenikom.

'Djetinjstvo naprosto izumire, jer sa stanovišta psihološkog razvoja završava ranije nego u prijašnjih generacija, negdje između jedanaeste i dvanaeste godine života', tvrdi pedagoginja Baader. Ono se sve manje provodi u obitelji, sve više i dulje u institucijama, u svjetovima koje organiziraju i određuju odrasli, a ne oni sami u uličnim igrama kao u doba njihovih djedova i baka, pa i roditelja. Društvo rođenih prije nedavne 1975. koje danas drma gospodarstvom, kulturom i politikom i koje je još uživalo u privilegiji slobodnijeg djetinjstva, poručuje im da moraju biti bolji od najboljih ako ga žele naslijediti. Naravno, djetinjstvo ni u davnim vremenima nije bilo bajka. Prinčevi i princeze prolazili su rigidno obrazovanje, jer ih je čekalo prijestolje, dok su mali kmetići rintali u polju sadeći kukuruz. No dok vaši klinci uče jednako ozbiljno kao podmladak na carskom dvoru, na poslovnom prijestolju prve godine ubiru 1.600 kuna, ako je malo sreće.

Otuda i cijeli pokret za spas djetinjstva u kojem vaši mališani neće biti 'paralizirani obiteljski inventar' i stranci u prirodi, misleći da je 'zoološki vrt super, jer u njemu mogu vidjeti životinje koje i ne postoje'. U Danskoj su još davno začeti tzv. šumski dječji vrtići (danas ih je samo u Njemačkoj 1.500) s idejom da se programi odvijaju isključivo na otvorenom, bez obzira na kišu, snijeg, vrućinu i studen, dok njemački filozof i biolog Andreas Weber ponavlja da mališani moraju započeti djetinjstvo u blatu, tj. u prirodi kako bi postali ljudi. Ali kako pomiriti takvo djetinjstvo i budućnost u high-tech svijetu?

U tržišnoj ekonomiji svijet pripada najuspješnijima i od bijede i gladi može se spasiti samo obrazovanjem, i to najranijim obrazovanjem, ponavlja nobelovac James Heckman. Još prije dvadesetak godina on je s grupom ekonomista istraživao utjecaj obrazovanja i tržišta rada na smanjenje siromaštva u SAD i Europi, ali projekt naknadnog obrazovanja starijih tinejdžera i mladih u ranim dvadesetima iz rizičnih obitelji završio je u najmanju ruku deprimirajuće. Stoga jedini izlaz vidi u tome da djeci ukrade djetinjstvo, i to što ranije.

'Bio sam zaprepašten spoznajom koliko se vještina u 18-godišnjaka može prepoznati već u njihovoj dobi od pet godina', kaže Heckman, kojega je u brdu podataka o utjecaju akademskih vještina i visokih prihoda obitelji na kasniji uspjeh djeteta najviše iznenadila spoznaja o važnom utjecaju majčina obrazovanja na kasniji probitak potomka. Znači li to da pametne i obrazovane majke odgajaju djecu koja će zarađivati puno novca?

U svakom slučaju, to je potvrdio još 1990. američki pokus na majmunima. Zašto majmunima? Zato što su nam najbliži po emocijama koje upravljaju našim životom, društvom i gospodarstvom. Znanstvenici su tako smjestili majmunice s mladima u jedan kavez s brdom banana, a u drugi s hranom na kapaljku. Rezultat? Zna se. Majke koje su zbog borbe za preživljavanje morale zapustiti i sebe i mladunčad odgojile su sramežljive, nenametljive, društveno nespretne potomke s usporenim potencijalom, nisu pokazivali želju da postanu vođe čopora i moždane im stanice nisu mogle regulirati emocije poput vršnjaka iz prve grupe.

Na neki način isti se pokus odvija u današnjem društvu, a studija za studijom dokazuje da rani ožiljci iz djetinjstva utječu na sve, od izgleda za posao i karijeru do bračne sreće, tvrdi američki povjesničar i ekonomist Anthony Orlando.

Govoreći ekonomskim jezikom, neuspjeh roditelja je neuspjeh tržišta. Ali kako regulirati tržište? Ondje gdje ne mogu ili ne znaju roditelji, treba uskočiti društvo preraspodjelom sredstava iz državnog proračuna, kaže Heckman. Bolje je investirati u najmlađe, što prije to bolje, nego kasnije kada na njih trošite milijune milostinje u kojekakvim socijalnim programima. Svako odlaganje poskupljuje investiciju koja, prema izračunu ovog ekonomista, donosi u konačnici društvu sedam do deset posto prihoda, više nego štednja i ulaganje u tržište dionica.

No možete li uopće na svoje dijete okačiti cijenu? U svakom slučaju, treba imati na umu da – kako još kažu - u životu ništa ne može nadoknaditi propušteno ili uništeno djetinjstvo.