Slučaj prvi: Lisi Tchenguiz i Vivianu Imermanu dosadio je brak i poslije šest godina odlučili su se rastati. Iako su sklopili predbračni ugovor, Lisa je sudskim putem zatražila više, točnije 100 milijuna funti. Kako nije imala uvid u financijsko stanje superbogatog supruga, proizvođača hrane i pića, nagovorila je brata, Roberta Tchenguiza, bogatog trgovca nekretninama (sa šogorom je dijelio iste poslovne prostorije), da iz Imermanova računala potajno izvuče sve potrebne poslovne podatke. Ali, nakon dvije godine natezanja, prizivni sud presudio je da je 250.000 (suprug tvrdi 2,5 milijuna) stranica izvučenih iz računala bez znanja bračnog partnera nezakonito te da Lisa nema pravo na temelju njih zahtijevati podjelu imovine. 'Prilikom rastave bračni partneri ne bi smjeli špijunirati financijske podatke onog drugoga', obrazložio je sudac presudu u ovom slučaju prevare prevarenih.

Slučaj drugi: Njemačka nasljednica industrijalca papira Katrin Radmacher i francuski investicijski bankar Nicolai Granatin potpisali su u Njemačkoj predbračni ugovor prema kojemu Granatino u slučaju razvoda ne dobiva ništa od njezina bogatstva. Bračni par je živio u Londonu, gdje se desetljeće kasnije vodi brakorazvodna parnica u kojoj je Granatinu, prema prvostupanjskoj presudi, supruga dužna isplatiti 5,85 milijuna funti. Obrazloženo je to činjenicom da je predbračni ugovor nevažeći jer je slabija strana loše savjetovana, a i sklopljen je u drugoj državi. Međutim, vrhovni sud je koncem listopada odlučio da je ugovor obvezujući u Engleskoj iako je potpisan u Njemačkoj, a predsjednik suda, lord Phillips, izjavio je da 'predbračni ugovori u slučaju razlaza mogu imati odlučujuću ili presudnu težinu, ali će sudovi zadržati diskrecijsko pravo da ih odbace ukoliko su nepravedni ili ne zadovoljavaju potrebe djece'.

U zemlji u kojoj su dosad načelno odbijali priznati predbračne ugovore, naročito one sklopljene izvan zemlje, presuda u korist njemačke nasljednice odjeknula je kao bomba, a prenijele su je mnoge svjetske agencije, pa i naša Hina, naglašavajući da bi mogla stubokom promijeniti odnos britanskih sudova prema predbračnim ugovorima. I presuda u prvom slučaju digla je u Velikoj Britaniji golemu prašinu jer je otvorila prostor bogatima da još više skrivaju stanje na svojim računima, a suprotnu će stranu primorati da igra još prljavije kako bi došla do istine. Prema njoj ispada da slabija strana do potrebnih informacija može doći samo uz sudski nalog o premetačini i zamrzavanju imovine.

Postavilo se također pitanje koliko pojedinac mora u braku žrtvovati autonomije, koliko je današnji zakon diskriminirajući itd., ali ovi primjeri su, tvrde britanski odvjetnici, tek vrh sante leda problema i zbrke koja vlada u mučnim i iscrpljujućim brakorazvodnim parnicama superbogatih klijenata. Na djelu je, kažu, 'pravni Bizant' koji potvrđuje stari klišej da je Engleska svjetska prijestolnica razvoda u kojoj bračni drugovi, uglavnom muška strana, slobodu plaćaju desecima milijuna funti.

Zakon polazi od pretpostavke da je za zajedničku imovinu jednako zaslužna strana koja zarađuje novac, kao i ona koja se brine za domaćinstvo i djecu, štiteći ekonomski slabije, obično žene, za razliku od zakona u mnogim europskim zemljama (gdje slabiji dobiva samo naknadu za uzdržavanje na nekoliko godina), pa i SAD, iako i među samim američkim državama ima razlika.

U svijetu bogatih to znači da je Paul McCartney nakon četiri godine braka bivšoj supruzi Heather Mills morao isplatiti 24 milijuna funti, vlasnik osiguravajućih tvrtki John Charman supruzi Beverley 48 milijuna, a Madonna bivšem suprugu Guyu Ritchieju 50 milijuna. Zahvaljujući britanskom zakonu ni Slavica Ecclestone nije prošla loše, izašavši iz braka s vlasnikom Fomule 1 bogatija za milijardu funti. 'Čitajući celebrity magazine možete jedino zaključiti da ćete udajom i rastavom od nekog bogataša dobiti više novca nego vlastitim radom tijekom nekoliko života', kaže Lady Ruth Deech, potpredsjednica Doma lordova.

Razvodi poznatih i slavnih vesele medije svugdje u svijetu, pa se i u nas pisalo o Luki Rajiću i 40 milijuna eura isplaćenih bivšoj supruzi Borni, kao što se nagađalo o cijeni slobode Željka Keruma. No, britanski pravni stručnjaci imaju razlog više da traže promjene zakona o obitelji i njegovo usklađivanje sa zakonima drugih zemalja EU-a. Velika Britanija je omiljeno sjedište svjetskih kompanija, meka za istočnjačke tajkune, ruske oligarhe i bajkovito bogate arapske šeike, a kada oni razvrgavaju brak, u globaliziranom poslovnom svijetu s tvrtkama rasutim kontinentima, 'to više nije podjela ovce i kolibe kao prije petsto godina', kaže odvjetnik Lise Tchenguiz, Michael Gouriet.

U slučajevima takvih razvoda, žene i muževi se utrkuju gdje će tko prije podnijeti zahtjev za razvod jer ako je to u Velikoj Britaniji, za nju to znači bogatstvo, a za njega 'pola gaća na štapu'. Ilija i Elena Golubovič vjenčali su se u Italiji, živjeli u Londonu, pa je Elena željela rastavu u Engleskoj, a Ilija u Rusiji. U krvavom pravnom dvoboju odvjetnici obiju strana koristili su taktike odgađanja i dovodili u pitanje jurisdikciju dviju zemalja, zbog čega su sudski troškovi narasli na dva milijuna funti, ne računajući troškove advokata, cijena kojih se kreće 500 do 600 funti po satu.

Osobi s dvostrukim državljanstvom, nezadovoljnoj iznosom koji joj je dodijelio sud u nekoj drugoj zemlji, nedavno je otvorena i mogućnost da ponovi postupak na engleskom sudu. Početkom godine, naime, vrhovni sud je Nigerijki Sikirat Agjabe dodijelio trostruko višu svotu od one koju joj je bivši suprug trebao isplatiti prema presudi nigerijskog suda. Disparitet engleskog zakona i onog u drugim zemljama EU-a često ostavlja u nedoumici i odvjetnike u Europi, ali ni u EU-u još nije zaživio sustav kojim se jasno određuje zakon koje zemlje se primjenjuje u slučaju razvoda bračnih partnera rođenih ili vezanih poslom uz više od jedne članice EU-a.