Mnoga su istraživanja pokazala kako stres na poslu na kojem provodimo veći dio dana može biti okidač za brojne psihološke traume. Istraživanje hrvatskog portala MojPosao provedeno 2016. pokazalo je kako je 86 posto ispitanih ocijenilo da su na poslu pod stresom, a njegova najčešća posljedica razdražljivo je ponašanje koju je primijetilo 83 posto ispitanika, dok je 81 posto ispitanika zbog stresa imalo problema sa spavanjem.

Zlonamjerne kolege ponekad je teško prepoznati

Što možemo napraviti kako bismo si olakšali muke na poslu i smanjili razinu stresa na minimum, zapitali smo našu uglednu psihologinju Ljubicu Uvodić-Vranić.

'Često ne biramo grupu s kojom ćemo raditi, nego se to napravi mimo naše volje. Naravno da je atmosfera u grupi važna za uspjeh pojedinačnog posla i nekih eventualnih zajedničkih aktivnosti. No nisu svi ljudi dobronamjerni. Neki pokušavaju dobiti iz razlike koju sami prave. Ta se razlika postiže jednostavno - ogovaranjem kolega, omalovažavanjem kolega, davanjem do znanja da smo mi bolji samim time što su oni loši. Razlika je očita - moja grupa je hrpa neradnika, nesposobnih ljudi, nezanimljivih... zaključite sami: meni je teško jer sam bolja od svih njih. Oni mi zavide. Ometaju me', objašnjava Uvodić-Vranić jedan od vjerojatno mnogima poznatih scenarija s kojima se susreću na radnom mjestu.

Ponekad nije lako prepoznati zlonamjerne kolege, dodaje ona, jer imaju naizgled prijateljski pristup.

'Davno je netko rekao da bi bilo lako prepoznati umjetnu ružu da je sive boje. Ali oni koji prave umjetne ruže, naprave umjetnu ružu lijepe crvene boje. Tako i zlonamjerni ljudi nabace masku na lice i sakriju se iza ljubaznosti. Ponekad ih odaju pretjerana ljubaznost i susretljivost. Ponekad se nađe netko iz grupe koji logično razmišlja: 'Ako Verica loše govori o Peri dok razgovara sa mnom, vjerojatno kad razgovara s Perom - govori loše o meni.' Neki ljudi ne znaju da spuštanjem kolegama - spuštaju cijelu grupu. A i oni su dio grupe. Ako smo na primjer na drugom katu s nekim za koga kažemo da je ovakav ili onakav, onaj koji nas sluša čuje to, ali zaboravi detalje pa poslije kaže - jao, oni na drugom katu su ovakvi ili onakvi', rekla je psihologinja.

Samoafirmacija na negativan način

Oni koji se služe nekorektnim metodama tako se žele dokopati određenih povlastica, i to na štetu drugih.

'Tu se radi o potrebi samoafirmacije na negativan način i tome da si netko daje na važnosti umanjujući druge, šteteći drugima. Kod nekoga je to primitivan instinkt samoodržanja! Kod nekoga je strah za vlastitu poziciju koji nastoje suzbiti na pogrešan način. Kod nekoga je to sindrom škorpiona kojega žaba nosi na leđima preko vode. On zna da ako je ubode - žaba će potonuti skupa s njim. Bolje bi bilo da se suzdrži. Tako bi sebi spasio život. Ipak, on ne može protiv svoje naravi. Na pola puta ubode žabu...', upozorava Uvodić-Vranić.

Onaj koji je svjestan toga da šteti kolegama i ustraje na tome ima u većoj ili manjoj mjeri nisku emocionalnu inteligenciju, objašnjava psihologinja. To znači da ne razumije svoja osjećanja ni osjećanja drugih, jednostavno rečeno nema empatije u većoj ili manjoj mjeri. Ako je njegova sposobnost suosjećanja mala, možda se radi o psihopatskim i sociopatskim crtama osobnosti, a sociopata je ponekad teško prepoznati jer on zna biti veoma šarmantan, pametan i zanimljiv.

Različiti su i motivi takvih osoba.

'Ako čovjek svako jutro svoju sliku ljubi, ako se radi o narcisoidnim crtama osobnosti, o ambiciji da napreduje preko leđa drugih, jasno je da neće prezati od toga da naškodi drugima. Možda se osoba još u ranoj fazi odrastanja suočila sa žestokim natjecanjem u obitelji ili u školskoj grupi. Možda je bila poticana da udari prva, a ne da se brani...', kaže psihologinja.

Nekoliko je tipova zlonamjernih osoba na poslu, objašnjava, poput narcisoidnih, bolesno ambicioznih ili paranoidnih.

'Ako su još i slabo obrazovani i manje sposobni, onda vjerojatno posežu za primitivnijim načinima da se održe u sedlu. Ako su spretni i lukavi – teže ih se otkrije pa muke s njima traju duže. Mislim da paranoidni znaju biti najopasniji. Paranoidan se brani od opasnosti koju je sam izmislio. On misli da ne napada, nego da se brani. Drugi mu rade o glavi pa nema druge nego ih spriječiti. Onaj koji zna što radi je pak - zločest. Onaj koji radi, a ne zna što radi je nekritičan, malo ili malo više. Što je čovjek svjesniji svojeg ponašanja, to je više kriv jer je i moralno i pravno odgovoran', dodaje ona.

No dobra stvar u cijeloj toj lošoj situaciji je da se zli ljudi prije ili kasnije ipak otkriju, objašnjava Uvodić-Vranić.

'Ide im u onome što su zamislili, osjećaju se uspješni pa pobrkaju uspješnost s moralnosti. Biti uspješan nedozvoljenim metodama neke toliko osokoli da njihovi apetiti narastu. Postaju uvjereni da su u pravu i da je to jedini način na koji se može opstati u ovim okolnostima. Njihova slika samih sebe se iskrivljuje, postaju sve hrabriji i dođe trenutak kad mnogi prepoznaju njihove namjere. Ako se dobri udruže – zli se lako pobijede jer njih ipak ima manje', kaže psihologinja.

Posao je često rat

Ponekad se nađemo u nimalo zavidnoj situaciji da nam iza leđa rade kolege koje uživaju povjerenje šefova. Kako se uopće obraniti od takvih osoba i je li to uopće moguće?

'Pitanje je kako se postigne povjerenje šefa. I koliko to traje. Pitanje je i koliko se šefu isplati izgubiti povjerenje drugih. Posao je često rat. Što se tiče šefova, biti na položaju često znači biti sam. To znači i imati osjećaj da se svi ljute na tebe jer si ti zapravo odgovoran za sve loše. Naravno da svaki čovjek, pa i šef - a on možda i više jer je na isturenom položaju na pozornici, na vjetrometini - treba ljudsku podršku i osobu od povjerenja (po mojem mišljenju petu osnovnu pretpostavku psihičkog zdravlja). Ako ga ne podrže dobri, podržat će ga oni manje dobri, nadajući se da će im se to isplatiti', otkrila je.

Mnogi se boje, nastavlja psihologinja, otvoreno konfrontirati s nadređenima ukoliko imaju takve probleme i ne znaju kako diplomatski upozoriti šefove na takve kolege.

'Teško je to, ponekad i nemoguće. Ako nema nade i ako ste dugo čekali, razmislite radije o varijanti 'časnog napuštanja bojnog polja' i prelaska u zdraviju sredinu. Najbolje je ako možete strpljivo čekati da se šef sam uvjeri u ono što je istina. Pomagati mu u tome za svoju malu plaću - mislim da nije pametno. To je njegov posao. On je plaćen da bira i provjerava suradnike, da ih potiče te da im pomaže da se razvijaju u pozitivnom smislu. Ako to ne zna ili ne želi raditi - već će mu se to obiti o glavu!', ističe Uvodić-Vranić.