COUNTING CROWS - August And Everything After

Jesen cijele godine. Možete li zamisliti? Zapravo, možete li poželjeti to žutilo svuda oko sebe? Taj slow motion. Usporavanja. Nestajanja nakon dugih šetnji alejama Neznanih ljubavnika. Stanje mirnoće. Privid mirnoće.

Sveamerički bend na debitantskom albumu 'August And Everything After' sažeo je sve što ste ikada obožavali i mrzili onih prohladnih kišnih dana kada listopad i studeni postanu omiljene metafore vaših školskih frendova, kada djevojke počnu drugačije uzdisati nakon izlazaka u kino ili  šetnju parkom, kada vlakovi nerviraju jače ako kasne, kada mislite kako će prosinac donijeti senzacionalne obrate u vašim zvijezdama, kada u očaju počnete razmišljati o bivšim ljubavima koje možda ipak nisu bile toliko loše kako vam se isprva činilo, kada vam se mili pisati duga pisma koja na kraju nećete nikome poslati, kada nabrajanje postaje jedino čega se možete dovinuti i kada imate vremena jedino za nemanje vremena. Jednostavno, kada se sve iz nekog razloga odvija sporije. I nemate razloga za nevjericu da bi ikako drukčije moglo biti.

Album za uspomene i duga sjećanja nije trebao imati ništa drugo osim ingenioznog singla 'Mr.Jones' da bismo mu ostali vječno privrženi i vraćali mu se ma kako na mahove bio suvišan dodatak vašem ponirućem raspoloženju. Tog predivnog trenutka zavođenja pogledima dvojice malenih, pasivnih promatrača koji bi tako željeli biti silni Bobovi i Dylanovi, koji bi bili lavovi kraljevski raskošne i guste grive, koji bi s lakoćom sredili neke španjolske flamenco plesačice u dva mota, koji bi voljeli imati povjerenja u svoje ljubavničke moći, pa se oslonili u dva akorda s 'akustare', koji bi voljeli prepoznati u svojim potezima Picassa, koji bi bili sve samo ne osamljeni, pa skinuli maske da bi impresionirali što im pođe pod pogled. No kad vas osim navedenog najvećeg hita svojom toplinom prigrle ostale male stvari, spremite se za bojanje svoje sjete jer pronaći ćete tu još predivnih dijelova mozaika. 'Round Here', 'Omaha', 'Perfect Blue Buildings', 'Anna Begins', 'Rain King', nastavite nasumičnim redom. Kao kad brojite korake. Koji odjekuju sporije. Sivkasto sporije.

Ne tražite dodatnu dramaturgiju od benda koji se glazbeno inspirirao starim Ircem Van Morrisonom i isto takvim folk rock Amerima The Bandom, koji je u genijalnim tekstualnim minijaturama povukao nježnost i sitovinu Hemingwaya u malom, čiji je pjevač poetskim manirama i romantičnim lirskim pastišima Adam Duritz preveslao dobar dio ženskog Hollywooda u potrazi za bitkom, opjevavši na nastupnom albumu, ne svima omiljeno životno doba. Doba atmosfere. Jednostavnog doba. Usporavanja doba. Doba harmonike i piana. Akustične gitare doba. Jecavog glasa doba. Doba sivila. Sivog doba.

Kako god okrenete, nema razlike. Sve što dolazi poslije kolovoza nekako je sporije. U nijansama sivog. Ma kako se trudili negirati tih pet kilometara na sat. Te dvije akromatske boje.