Za veliki broj onih koji su devedesetih osluškivali događanja u tadašnjoj britanskoj glazbenoj i kulturnoj renesansi, Martina Topley-Bird bila je sama glazba devedesetih – njezin glas, poprilično daleko od ostalih komada soundtracka tzv. cool Britanije i britpopa kao vodećeg zvuka novog otočkog trenda koji je naposljetku doveo Tonyja Blaira na vlast (a Blur, Pulp i Oasis u CD playere raznih koordinata planeta), predstavljao je drukčiju, kišnu i melankoličnu, ali opet neopisivo seksi, inovativnu i talentiranu cool Britaniju, kao glas koji je s gotovo odmah postao jednim od sinonima za trip hop.

Čuvenu mješavinu napušene hipnoze, erotike i oznojenog vooodooa, koja je na kraju krajeva stvorila, izgradila, proslavila i potom pokopala Trickyja, jednog od najvećih magova trip hopa čijim je beatovima i hrapavom mumljanju upravo Martina davala onu 'pop' auru, posudivši glas koji je, rekosmo, u konačnici postao nerazdvojan i od Trickyja i od glazbe devedesetih u cjelini.

A Martina je taj glas trenirala pjevanjem u zboru; još je bila tinejdžerica (svega 15 godina!) kada je 1990. postala Trickyjeva muza – njihov susret odvijao se, kaže povijest, poput scene iz 'Lolite': Tricky ju je vidio kako sjedi i puši (cigaretu) na zidiću ispred škole, počeo pričati s njom, a sve ostalo je povijest. Odnos između njih dvoje nije bio samo kreativan, već i prilično privatan, s obzirom ma to da je rezultat vrlo tijesne suradnje bilo čak i jedno dijete, a koje je na kraju očito razorilo ne samo privatnu, već i poslovnu suradnju naizgled nerazdvojnog dvojca.

No prije toga snimili su revolucionarni 'Maxinquaye', na kojem je Martina zbog tipfelera postala Martine, a zbog čega i danas mnogi misle da je to njezino pravo ime, no Martina ipak nije Francuskinja, već dijete multikulturalnog Londona koje je nakon pjevanja na ostalim ključnim albumima Trickyjeve karijere ('Nearly God', 'Pre-Millennium Tension' i 'Angels With Dirty Faces') prekinulo s mentorom i partnerom te 1998. godine otišlo na svoju stranu. Ta 'strana', nakon drugih 'posudbi' čarobnog vokala izvođačima kao što su Primus i David Holmes, tek je 2003. rezultirala i konkretnom pjevačkom karijerom. Tada je za Independiente Records konačno objavila prvijenac 'Quixotic', uz pozitivne kritike pa čak i nominaciju za prestižnu britansku glazbenu nagradu Mercury. Tricky se našao i na njemu, ne samo kao duh prošlosti, već kao producent nekih pjesama, pa čak i ragga vokal, a pomagali su joj i Mark Lanegan te David Holmes

Prije dvije godine snimila je i drugu solo ploču 'The Blue God' u produkciji slavnog Danger Mousea, koji je uz Gorillaz i Diplo postao jednim od velikih imena koji nisu mogli odoljeti zovu Martininog vokala, a potom se ove godine pojavila i na 'Heligoland', novom albumu Massive Attack, s kojima je lani već posjetila tada hladni, oblačni i kišni Zagreb.

Nećemo je propustiti ni sada, u ljetnoj atmosferi na INmusicu.