Anton Rudan je djetinjstvo je proveo u seoskom okružju uz budući park prirode, rijeku Mrežnicu. Na tom području imao je priliku od najranijih dana istraživati prirodu i ne znajući da će to jednoga dana postati njegova životna misija.

'Odrastao sam okružen rijekama i šumom te sam od rane mladosti proučavao stare knjige o bilju koje su mi se činile jako zanimljive i poučne. Osim fotografija, crteža i recepata, u tim knjigama se nalazila i neka vrsta životne filozofije. Obično su te knjige pisali neki duhovno inspirirani ljudi i tragatelji za smislom života te odvojenici ili svećenici. Uvijek sam se pitao tko je najbolji životni učitelj i od svih koje sam upoznao, divljina je bila najveći. Primijetio sam da su ljudi s dubokom filozofskom misli jako cijenili takvu hranu, da su oni koji bi težili višem smislu života odlazili na osamu u prirodu i hranili se vrlo jednostavno te tako dolazili do vrlo naprednih životnih spoznaja.Također su uvijek samoniklo bilje spominjali kao bogom dano zato što ga nitko ne sadi i ne brine za njega te raste samo u prirodi i brine se samo za sebe. Pročitao sam često izreku 'ono si što jedeš' i povezao te dvije stvari. Želim biti neovisan, zdrav, vedar i otporan, a upravo je takvo samoniklo bilje. Moderna medicina, znanstvenici, liječnici, biolozi alternativci... svi su se složili da je takvo divlje bilje najzdravija vrsta hrane i lijeka. Uvidjevši te neoborive činjenice, nije trebalo puno da čitav život posvetim proučavanju biljaka i prirode', rekao nam je.

Anton Rudan susreće se s mnogim izazovima te avanturističkim, ekstremnim situacijama

Ispričao je kako je došlo do ideje i realizacije projekta 'Lovac na bilje' koji odnedavno, subotom, možemo pratiti na 2. programu Hrvatske televizije.
'Uvijek mi je bila želja podijeliti svoje iskustvo i ljubav prema bilju s velikim brojem ljudi jer razumijem da im to treba i da je to najprirodniji put prehrane i liječenja. Često sam koristio takozvane 'vizualizacijske mape' gdje bih crtao i pisao što želim u životu raditi. Tako sam na nekoliko listova papira napisao prije desetak godina kako imam svoju emisiju na televiziji o bilju i kako imam restoran te kako se bavim edukacijom novih travara. Za sve to bilo je potrebno vrijeme i eto, strpljiv spašen, nakon deset godina imam i restoran i emisiju i bavim se edukacijom. Snimati emisiju u prirodi nije lako i treba puno strpljivosti, jer to nije studio. Uvjete diktira priroda i ona je nepredvidiva i za to mi je trebala dobra ekipa. Dugo sam tražio dobru produkciju te sam nekoliko puta i odbio neke jer nisu bili spremni na takvo snimanje koje iziskuje i ljubav prema prirodi i razumijevanje njenih ćudi. Radeći serijal šumski kuhar s redateljem Filipom Filkovićem ostvarili smo odličnu suradnju koja je osnova dobre produkcije. S tom dobrom vibrom pronašli smo i odličan tim u Antitalent produkciji i to je bilo dovoljno da lovac na bilje starta. Za sve uspjehe u životu potrebni su dobar tim i dobra suradnja i zaista bez takvog redatelja i tako posvećene i strpljive ekipe ne bi bilo moguće ostvariti snimanje tako zahtjevnog serijala', ističe Anton.

Za vrijeme snimanja imali smo, kaže, zaista odličnu atmosferu i puno zabave. Prisjetio se nekih zgoda.
'Ljudi koji su radili serijal već su ljubitelji prirode, planinari i zaista su se dobro snalazili u tim zahtjevnim uvjetima. Svi su rekli da im je ovo jedan od najdražih projekata i odmor od ostalih koji se snimaju pod stresom u studijima ili nekom zatvorenom kontroliranom okruženju. Ovdje uvijek moramo brzo snimati, nema kontrole svjetla, sunce brzo zalazi i svjetlo se mijenja vrlo brzo, tako da nema puno ponavljanja, a želja je bila da se što više umjetnički snimi priroda pa uz tu brzinu, trebalo je i opuštenosti i koncentracije da se zadatak obavi kako treba. Puno smo snimali i s dronom iz zraka te roninom sa zemlje, a za sve to treba vremena dok se pokrene i idealni vremenski uvjeti. Ono što mogu reći jest da smo imali dobru karmu te nas je pratilo točno onakvo vrijeme kakvo smo trebali. Toliko je to bilo izraženo da smo se čak smijali kako imamo sreće i već je bilo čudno koliko smo bili zaštićeni od loših vremenski uvjeta i sve smo stizali točno na minutu, pa čak i sekundu, pogotovo kad se radi o završnim scenama kad sunce zalazi, kaže. U tim situacijama je bilo najviše strke jer ponavljanja nema.

Anton je zaljubljenik u prirodu još od djetinjstva

'Puno smo se smijali usponu na Hahlić na grobničkim alpama jer je bio jako zahtjevan, a ja sam bio toliko smušen da sam se uspio izgubiti u šumi sa svom opremom, tako da smo se u jednom trenutku našli u nekoj neprohodnoj šumi bez staze i bez putokaza i tada je cijela ekipa imala vrlo sumnjičavo lice dok su gledali u mene koji sam ih vodio kao veliki stručnjak za tu stazu. Jedino što sam mogao učiniti je da se vratimo natrag na početnu točku i to je bio dugačak put natrag jer su svi šutjeli i osjetio sam veliku vibraciju sumnje prema meni kao ono 'ovaj nema pojma kud idemo'. To je bio najtiši put u cijelom serijalu', otkrio je. Prilikom uspona na toranj u parku prirode Učka pala mu je motorola, tako da više nije imao kontakt s ekipom koja je snimala izdaleka, go pro kamera se ispraznila i ruke su mu otkazale od težine uspona.

'Pomislio sam da neću uspjeti i došlo mi je slabo jer sam imao samo nekoliko sati da snimimo te scene a moji mišići na rukama su skroz otkazali poslušnost. Bilo je vruće, bezizlazno, a i noge su počele klecati od umora. Promatrajući stijenu nisam vidio da ima biljke koje sam želio pronaći stoga sam bio totalno depresivan. No morao sam nastaviti dalje jer spuštanja nema prije no što dođem na vrh. Kad sam u zadnjih par metara vidio da je na samom vrhu biljka koju tražim, obuzela me nova snaga i veselje i uspješno sam se uspeo na sam vrh. Nažalost, na kraju nisam imao kameru da to snimim, što mi je bilo jako žao. No dečki su digli dron i snimili su me iz zraka pa je to spasilo cijelu stvar', rekao je. Napisao je knjigu 'Kuharica samoniklog bilja', a sve što je naučio o kuhinji je proizašlo iz njegova istraživanja.

'Nikad me nitko nije učio kuhanju i na to sam ponosan. Stvorio sam jedinstveni pristup hrani i pripremi hrane i sad poučavam druge. Priprema hrane za mene je gotovo sveta aktivnost i smatram da je svjesnost kuhara jako bitna - ako je kuhar ljutit, bit ćete i vi koji jedete njegovu hranu. Isto tako, ako je veseo i radostan, podijelit će to s vama kroz hranu. Prije kuhanja i pripreme hrane potrebna je i nužna fizička aktivnost i svježa te stabilna svjesnost i mir', tvrdi.

O preživljavanju u prirodi učio je od instruktora iz legije stranaca, a o liječenju biljkama od bosanskih travara

Sve više građana kod nas i u svijetu postaje svjesno važnosti zdrave prehrane. Dobro je, kaže simpatični šumski kuhar, da je to postala moda.
'Nemam ništa protiv zdrave mode i pomodarstva te vrste. Dugoročno to će stvoriti neovisne misaone i sretne ljude te društvo. Hrvati su nažalost prilično nezdrav narod, no tendencije se mijenjaju. Posljednjih nekoliko godina raste broj vegetarijanaca, vegana i onih koji jedu sirovu hranu. Taj trend smanjuje postotak bolesti stresa i problema u društvu. Sad svuda imamo trgovine zdrave hrane i ekoloških proizvoda i one rade više nego dobro, što znači da postoji masa ljudi koji imaju potrebno znanje i vjeru da takav način prehrane pomaže i djeluje povoljno na organizam i na sveukupnu kvalitetu života. Na moje radionice branja bilja nekad su dolazili ljudi autom, a sada imamo pun autobus i do 50 ljudi. Priroda nas zove natrag i mislim da su to ljudi shvatili i da se neki iz radoznalosti neki zbog bolesti, a neki zbog neimaštine vraćaju besplatnoj vrhunski zdravoj i ljekovitoj prehrani samoniklim biljem', rekao je.

Anton je vlasnik vege i raw-food bistroa u Zagrebu. Kakvi se specijaliteti ondje mogu probati?
'U restoranu sam napravio tri linije jela,  to su dnevna jela poput šumske plate koja sadrži različita vrste grahorica, mahunarki, žitarica i divljeg zelenog povrća, fast food liniju koja ima burgere od samoniklog bilja i konoplje i raw food liniju sirovih recepata koji sadrže čitav niz sirovih slanih i slatkih jela. Imamo čak i bifteke, kebabe, ražnjiće, i to sve u zdravoj varijanti tako da ljudi mogu uživati prepoznatljivim okusima i strukturama, a bez da jedu nezdravu hranu. Sva jela pripremamo uz dodatak samoniklog bilja i konoplje koja je dokazano jedna od najboljih namirnica kad govorimo o zdravlju. U Hrvatskoj se još boje konoplje iako se radi o industrijskoj konoplji jer ona, nažalost, uvijek zvuči kao droga, no čak se i na tom području dogodio pomak, tako da sada imamo puno proizvođača kvalitetne hrvatske konoplje koji su nam olakšali nabavu, a time i kreativnost naših recepata. U restoranu koristimo konopljino brašno, protein, sjemenke ulje, mlijeko, sir... Radimo svoje kruhove i lepinje od koprive i konoplje bez aditiva i ostalih pekarskih primjesa te pečemo torte od konoplje, a tu je i niz cijeđenih sokova, smoothieja i žestokih pića na bazi konoplje i samoniklog bilja', kaže.

Anton je među ostalim i organizator festivala samoniklog bilja, voditelj projekta pod nazivom 'Opstanak' u kojem govori o temama zaštite prirode i tehnikama preživljavanja u prirodi. Kreator je programa 'Obitelj i priroda' i 'Traving'. Također, voditelj je edukacija u certificiranju berača samoniklog bilja na području Republike Hrvatske, a jedan je i od instruktora u prvoj hrvatskoj školi preživljavanja.

U Zagrebu je Anton otvorio bistro 'Šumski kuhar'

Otkrio nam je koja mu je najdraža biljka.
'Najdraža samonikla biljka mi je kopriva, a uzgojena je konoplja. Te dvije biljke sadrže sve što nam je potrebno za zdravi život. Kopriva je toliko ukusna da nisam sreo čovjeka koji je ne voli. Ima vrlo veliku učinkovitost u liječenju i preventivi, može spriječiti i izliječiti niz bolesti. Koprivu možete staviti u niz jela - slana, slatka, gorka, kisela i trpka. Ja je čak jedem i sirovu, a najdraža mi je ipak u jednostavnoj juhi s malo krumpira. To je najbolji recept, kralj svih recepata. Kopriva, krumpir, maslinovo ulje i malo kurkume... to mogu jesti uvijek i svaki dan i nikad mi ne dosadi', ističe.

I njegova pokojna supruga Sandra se poput njega bavila jogom i skupljanjem bilja, a njihovo troje djece su, kaže, još prije rođenja u utrobi majke planinarili i brali koprivu te se navikavali na zelenu boju na tanjuru i oko sebe.
'Kad bismo rekli da su Indijanci bili zaljubljeni u prirodu, oni bi nas čudno gledali jer je to sastavni dio njihovog života i gotovo je nemoguće zamisliti život bez takve ljubavi. Tako i moja djeca. Njima je sasvim normalno i prirodno da smo stalno u šumi i vani na rijeci ili na planini', ističe.

Osim bilja i kuhanja, Anton se bavi biciklizmom, planinarenjem, alpinizmom i sportovima na vodi. Sudionik je ekspedicija na Himalaju, a voli i glazbu te odlazi na glazbene festivale gdje ljudi plešu i zabavljaju se.
'Imam jedinstvenu pokretnu ugostiteljsku radnju koja gostuje na svim velikim glazbenim festivalima u Hrvatskoj. Na tim mjestima radim radionice ili puštam glazbu. Ne mogu pobjeći, a i ne želim od svog vječnog poziva lovca na bilje. Obožavam radio i volio bih imati svoju radioemisiju. Evo, i to sad ide u 'vizualizacijsku mapu' pa se čujemo se za neko vrijeme na radiju', rekao nam je kroz smijeh.

Najdraža samonikla biljka mu je kopriva, a uzgojena - konoplja