Jedan od razloga zašto je raja zavoljela Edu kad se sa 'Slušaj mater' pojavio 'niotkud' još tamo davne 2002. bila je njegova sposobnost jedinstveno populističkog komuniciranja s masom. Ono nikada nije prelazilo u vulgarnost koja se u osnovi veže za populizam, kao što je istovremeno lirski uvijek bio taman toliko dovoljno elitist da ga se kao prvoborca hip hopa (na pločama) i rocka (uživo) svrsta i među prvoborca onoga što kod nas nazivamo 'urbanom scenom', militantno antipopulističkim autohtonim kulturnim fenomenom.

Urbani populizam? Kako god, ista ta 'raja' pratila je Edu u godinama koje su uslijedile, držeći se svih etapa njegove karijere, doživljavajući sebe kroz njega i njegove pjesme, uživajući o klasičnoj priči o 'underdogu' koji je dobio svojih pet minuta, istovremeno vjerujući da ga pozna onako kako poznaje njegov 'bosanski šarm' zarobljen u prezentiranju vlastite svakodnevice kroz stranice otvorene knjige samih pjesama, iako nam Edo nikada nije davao posve eksplicitni, eminemovski reality rap show. No njegova glazba uvijek je bila odraz njegova života, daleko više od mnogih koji se vole hvaliti da im život piše sve, od pjesama preko romana i SMS poruka.

I tako smo stigli do 2010. godine. Hrvatska glazbena scena, ali i balkanska, ako baš hoćete gledati šire, nije do danas dobila 'nekog novog Edu', a 'stari Edo' nakon podvlačenja crte, odrastanja pred publikom, proživljavanja obiteljske tragedije i bračnog brodoloma te konačnog pronalaska nove ljubavi, kako u kućnom životu, tako i u studiju, ipak se morao promijeniti. Pa ako je njegova glazba uvijek i bila o životu, onako kako se promijenio život morala se promijeniti i glazba. Makar i stara.

'Spomen ploča' njegov je spomenik plodnoj, velikoj i impresivnoj karijeri, best of album na kojem je, sukladno novoj konstelaciji stanja, sve stare hitove snimio ponovno bez klasičnih hip hop produkcija, odnosno odsvirao ih s (novim) bendom, u posve novim, grubo rečeno 70's funk aranžmanima. A potom je te hitove sinoć u zagrebačkom klubu Aquarius odlučio pustiti s lanca te im dati još drugačiju, novu živu formu, koncertnom prezentacijom od jednog znojnog, glasnog i rasplesanog sata (i sitno).

'Novi aranžman' prvenstveno znači – puhači! Puhačka sekcija, trio s notnim zapisima pred sobom, bizarno koliko i simpatično nadopunjuje klasičnu gitara-bas-bubanj postavu novog benda, koji je ove večeri prošetao doslovce svim stvarima sa 'Spomen ploče', plus još pokoji izlet u opus vječnog pratitelja Frenkija.

Uz neke nove pjesme iz ladice s oznakom 'Trnokop' (Edin drugi, nekomercijalni projekt s Damirom Avdićem), poput HC-ska-funka 'Fotelja' ili hard corea o obiteljskom nasilju 'Tata mama', odsvirani su i mnogi stari, najbolje primljeni klasici, poput 'Jebo vladu', 'Saletova' ili 'Care samo pare', pjesme koje sada zvuče kao 'nove' (ali u isto vrijeme i još starije, ako imamo na umu retro štih prearanžiranja), sa zvučnim zidom truba i saksofona, što malo oduzima na udarničkoj snazi kickom i snareom vođene stare, pred-funk faze; ali Edo je još uvijek vrhunski izvođač i danas repa vjerojatno bolje, lakše i impresivnije nego ikada u životu. A to je najvažnije.