Petnaest je godina prošlo od nastupa Tortoise u Lindhartovoj dvorani ljubljanskog Cankarjevog doma. U međuvremenu su zasvirali i 2004. u zagrebačkoj Močvari te 2012. u Tvornici. Velik broj od 500-tinjak prisutnih na sinoćnjem koncertu gledao je najmanje jedan od ta tri nastupa, no činjenica da je i sinoć klub bio gotovo rasprodan govori da je riječ o bendu kojemu se rado vraćamo, pa nam se i on rado vraća.

Za to postoje jako dobri razlozi. Iako su se glazba i način njenog upijanja nepovratno promijenili od vremena kad je zagrebačkim glazbenim podzemljem vladala pošast danas pomalo anakronog post rocka, Tortoise posjeduju nekoliko izvanvremenskih kvaliteta. Prije svega, riječ je o virtuozima koji u malom prstu imaju dvadesetak instrumenata neobično posloženih po pozornici. Potom, u pitanju su daroviti i relaksirani kompozitori s različitim senzibilitetima koji su u stanju spojiti najširu paletu raspoloženja i glazbenih izričaja, od jazza, elektronike, funka, duba, noisea do prog rocka. Na koncu, svemu tome pristupaju kao autentičnoj dječjoj igri, rekonstrukciji procesa u kojemu nastaju pjesme s dodatkom magije svakog od pet glazbenika pojedinačno, jer nikad ne znate tko će na kojoj pjesmi zasvirati koji instrument.

U sve to su nas još jednom uvjerili aktualnim albumom 'The Catastrophist', na kojemu su u ionako kompliciranu jednadžbu upleli soul (krasna 'Yonder Blue' s Georgijom Hubley iz Yo La Tengo na vokalu) te odšarafljeni elektro retro rock ('Rock On'). Kako bi ga snimili, uspjeli su financijski opelješiti kulturni fond Chicaga, kojemu su prodali priču o glazbenim vinjetama ilustrativnima za gradsku atmosferu. Stoga ne čudi to što je tijekom sat i pol dugog nastupa dominirao aktualni materijal – ipak su oni sada i službeno kulturni ambasadori matičnog grada.

U tom tonu u večer nas je uveo Sam Prekop, još jedna lokalna legenda poznata nam kao vokal benda The Sea and Cake, koji je u polusatnom nastupu predstavio svoj aktualni album nadahnut istraživanjem mogućnosti modularnog sintesajzera. Riječ je zapravo o glazbenom ogranku njegove umjetničke instalacije 'The Republic', u kojoj kroz repetativne forme stvara pomalo psihodelični ugođaj. Glazba je to koja je mogla biti napravljena sedamdesetih, osamdesetih (kad je u Chicagu izmišljen house), ali jednako vintage šarmantno zvuči i danas.

Točni u sekundu, Tortoise su se oglasili iz dva bubnja, vibrafona, marimbe, basa, gitare, sintesajzera i hrpe efekata, raspoređenih kružno, kao u kakvoj radionici, uz dovoljno prostora za cirkuliranje. Godine su uzele maha, to se vidi kako na podužoj mornarskoj bradi Douga McCombsa i vlasima ostalih članova benda, tako i po sve manjoj pokretljivosti na pozornici (nekad su znali mijenjati instrumente i više puta u toku pjesme). Sukladno tome, i novi materijal zvuči pomalo zgrčeno, ali znatno zrelije, umočen u jazz, funk i dub, uz više pling-plonganja i manje rizika.

No kad se bend odšarafi i nešto smjelije udari po zidu od bubnjeva i gotovo noiserskoj elektro-gitarističkoj kanonadi, kao u opakoj 'Shake Hands With Danger' ili monumentalnoj 'Gesceap', stvari polako sjedaju na svoje mjesto. Trenuci kad Doug McCombs odlaže bas i preuzima gitaru te kreće u međuigru s Jeffom Parkerom odvode zvuk gotovo do doom raspona Black Sabbatha, a slični dvoboj Johna McEntirea i Johnnya Herndona na elektroničkim instrumentima završava u transu nalik Mouse on Mars. Lopta se spušta s 'Yonder Blue', tijekom koje se vokal Georgije Hubley oglašava potmulo sempliran, kao sa starog gramofona. Publiku ipak najviše uzbuđuje posljednja trećina koncerta, s potresnim vibrafonskim derbijem 'Ten Day Interval', epskom 'Crest' i bučnom 'Seneca' na drugi bis.

Tortoise su tako još jednom potvrdili status opake glazbene zmije koja gmiže kroz vrijeme i prostor, i srećom po nas, nije otrovna ni opasna po život, ali njen ugriz nas jednom u nekoliko godina tjera da se isključimo iz ionako virtualne stvarnosti. Stoga vjerujem da ću na sljedeći njihov koncert, za nekih pet, šest godina, povesti i kćer, jer gdje ćeš boljeg načina da mladi spoznaju svu glazbu – odjednom.