INTERVJU: DARIO PLEIĆ

'Filmovi trebaju biti o ljudima, a ne o velikim idejama'

25.07.2013 u 13:44

Bionic
Reading

U srijedu je u Puli premijerno prikazan triler Darija Pleića 'Nije sve u lovi', što je bio povod za razgovor s redateljem

Nije sve u lovi' triler je o dugovima koje junaci pokušavaju riješiti krađom. Osim tog, film nudi još nekoliko slojeva poput ljubavnog trokuta koji putem preuzima čelnu poziciju napetosti između likova te vjernog oslikavanja društva u kojem živimo. Robi (Marko Cindrić) zaglibi u kladionicama te se zaduži kod 'prijatelja' kamatara, a Ines (Sara Stanić) pokušava prebiti dug u krevetu bogatog bankara (Nikša Butijer). O filmu smo porazgovarali s redateljem Dariom Pleićem

Kako je došlo do ideje za film?

Cijela priča se vrtjela prilično dugo. Nakon 'Loze', koju sam snimao u ljeto 2011., počeo sam pričati s Ivanom (Maločom, producentom filma) o filmu koji bismo snimili snimimo bez natječaja. U to vrijeme se govorilo, odnosno lagalo, kako neće biti recesije. Zbog toga mi je bilo zanimljivo oblikovati priču koja se bavi odnosom materijalnog i duhovnog te načina na koji u današnje vrijeme utječe jedna stvar na drugu. Čitao sam neke scenarije i onda smo u prosincu 2011. Branko Ružić i ja počeli pisati scenarij. Krajem godine smo imali drugu ruku pa smo u siječnju testirao s glumcima kroz čitačke i glumačke probe. U veljači smo već snimali, tako da se sve dosta brzo odvilo.

Zašto film bez natječaja?

Moji scenariji ne prolaze na HAVC-u jer nemam namjere raditi filmove ni za festivale niti komedije. Postoji taj spektar između koji je nepokriven i koji navodno ne funkcionira komercijalno, a festivali ga šikaniraju.

Vjerujete li u to?

Vjerujem da ako je triler višeslojan, a ovaj jest, jer oslikava socijalnu situaciju, ima neku svoju vrijednost kulturno i umjetničko djelo. No u isto vrijeme taj trenutak da ti nitko ne odobrava scenarije, da ne ovisiš od tuđe odluke, to je bilo jako oslobađajuće.

Kako je bilo snimati film bez novca? U završnom produktu se ne osjeća ta 'besparica'.

U određenom trenutku smo shvatili da nemamo puno opreme pa smo išli prilagoditi snimanje jeziku koji odgovara filmu. Tako je cijeli film snimljen iz ruke. Na taj način smo uštedjeli, a ujedno dobili i neko 'vizualno ljepilo'. Usto, Mario Delić vrhunski je stručnjak za snimanje iz ruku i steadicam.

U glumačkoj postavi ste spojili mlade i iskusne glumce. Kako je došlo do nje?

Sa svima njima sam radio prije. Sa Sarom na 'Mamutici', s Markom i Nikšom na 'Lozi', sa Živkom (Anočićem) i na 'Lozi' i na 'Mamutici'. Za sve njih sam znao da možemo zajedno raditi. A kad već unaprijed znaš cast, pišeš za konkretne glumce, što je odlična stvar.


Iako žanrovski, film se vrlo jasno dotiče društva u kojemu živimo, kao što ste već spomenuli. Koliko je to bila potreba za kontekstualizacijom, a koliko svjesno progovaranje o društvenim pomacima ukrivo?

Vjerujem u to da filmovi funkcioniraju na više razina, u kontekst koji određuje priču. Ako u njemu daš komentar, možeš se baviti sudbinama likova i ne docirati. Bilo me jako strah da ne napravim nešto pretenciozno, ili neku stvar koja vrišti: 'ovo je velika ideja'! Mislim da to ni ne priliči filmovima. Filmovi su o ljudima. Na jednoj razini to je priča u ljubavnim trokutu, na drugoj o korumpiranom bankaru koji naizgled radi nešto pošteno na poslu, ali je ispod toga na stvari koruptivnost. Zaključio sam da je to dovoljno za kontekst priče. Idemo je sad zaplesti i ispričati.

Kad smo kod bankara, Nikša Butijer ga je odlično oblikovao.

Nisam ga još vidio ovakvoga. Dobar je on u svemu što radi, ali je u ovom filmu bitno drukčiji. Dosad je uglavnom glumio likove koji su na van, no ovdje je svijet lika više uvukao u njega samog.

Ta gluma prema unutra odlikuje i Saru Stanić i Marka Cindrića. Je li to bila Vaša odluka ili je nastala iz zajedničkog traganja?

Zajednički smo došli do toga. Ja smatram da je u tišinama drama.

A i paše napetosti.

Tako je. Što se toga tiče, htjeli smo da napetost tijekom cijelih 90 minuta filma raste, a ne da se raspadne na pola. Vjerujem da smo uspjeli u tome.