Na INmusic festivalu doživjeli smo i jednu gotovo svjetsku premijeru – četvrti nastup ikad aktualnog projekta škotskih ljubimaca zagrebačke publike Franz Ferdinanda i art rock legendi Sparksa. Tim povodom popričali smo s basistom Franz Ferdinanda, Bobom Hardyjem, koji nam je otkrio kako je do ove suradnje uopće i došlo, objasnio zašto se već godinama fotografira u hotelskim sobama te smo može li basist biti – umjetnik
Ovo je vaš četvrti koncert uopće. Možete li nam ukratko ispričati kako je došlo do suradnje sa Sparksima?
Svojedobno smo Sparkse u intervjuima navodili kao nadahnuće za našu glazbu i jednom kad smo bili u Los Angelesu, pozvali su nas na ručak. To je prošlo super i mi smo im predložili da radimo nešto skupa. Njima se to svidjelo, ali smo svi bili u gužvi, pa se suradnja realizirala tek 2013. Otišli smo na njihov koncert u San Franciscu i onda im rekli – idemo konačno nešto napraviti. 18 mjeseci radili smo na pjesmama, usviravali se te negdje u studenom prošle godine napokon imali gotov album.
Vaš zajednički album dosta je dobro primljen, no u Zagrebu ste omiljeni prije svega zbog vlastitog materijala. Što mislite, kako će proći večerašnji koncert? Hoće li ljude zbuniti novi zvuk?
Mislim da su ljudi svjesni da je ovo novi projekt i ako ga netko nije čuo, čut će ga večeras.
Kad ste se proslavili 2002. skrenuli ste pozornost na niz drugih bendova iz Glasgowa. Kakva je danas situacija, postoji li glasgowska scena i dalje u tom smislu?
Stalno se pokreću neki projekti, pojavljuju se novi bendovi, a neki od njih postanu globalne atrakcije, pogledaj samo Chvrches. Dosta toga ostaje u Glasgowu, ali stalno se nešto događa.
Vidjeli smo vaš set 'selfie' fotografija, koje radite u hotelskim sobama od 2005. puno prije eksplozije potrebe za dijeljenjem vlastitih fotki. Kao svojevrsni pionir, kako gledate na selfie kulturu?
Logično je da će se ljudi slikati kad nose fotoaparate u džepovima 24 sata na dan. To je dio tvoje prirode, a tehnologija ti to omogućava. Ja sam počeo tako što sam bio u Los Angelesu i htio sam se prisjetiti kako je to biti na turneji, a ne gledati fotografije sebe na pozornici, njih uvijek ima milijun.
Često se prepričava anegdota o tome kako ste postali basist Franz Ferdinanda. Niste uopće znali svirati bas i kad vas je vaš kolega s umjetničkog fakulteta u Glasgowu Alex Kapranos upitao da svirate bas u njegovu bendu, odgovorili ste mu 'Nisam glazbenik, nego umjetnik'. Nakon svih ovih godina, biste li promijenili tu definiciju sebe?
Prije svega sam basist. Možda sam i glazbenik (smijeh)… tad još nismo radili glazbu skupa, danas je drukčije. Kad se počneš autorski baviti glazbom, komponirati, to zapravo jest vrsta umjetnosti. Svi oblici umjetnosti svode se na neko komponiranje, slaganje stvari tako da izgledaju ili zvuče lijepo i nagrađuju slušatelja.
Ovako je započeo jedan od prvih koncerata FFS, nastup na Glasgow Art Schoolu
Na albumu FFS imate pjesmu 'Collaborations Don't Work' (Suradnje ne funkcioniraju). Budući da je FFS zapravo kolaboracija dvaju velikih bendova, je li naslov pjesme interna šala ili nešto iskustveno?
To je prva pjesma koju smo skupa napravili, i nekako i najzabavnija. Posebno smiješno je znalo biti kad bismo e-mailom dobili neku od verzija pjesme. Postala je neka vrsta himne na albumu, iako nije standardna pop pjesma.
