Odmah na početku moramo se ograditi od improvizacije na poznatu frazu iz naslova – Merrill u posljednje vrijeme sama ističe da njezini kolege na pozornici, a osobito basist Nate Brenner, imaju ravnopravnu ulogu u nastanku pjesama i oblikovanju identiteta benda. I u srijedu navečer smo mogli steći dojam da su Brenner (koji je, uz bas, udarao u staklene boce i kuhinjske lonce) i puhački dvojac upravo ona koloritna distinkcija koja čini tUnE-yArDs u neku ruku pop bendom te je odvaja od brojnih eksperimentatora koji se ezoterično poigravaju s loopovima, pedalama i 'živim' instrumentima.

No to ne znači da Garbus ne bi mogla funkcionirati kao one-woman-band – impozantna količina efekata na papučicama koje gazi bosim nogama te sjajno manipuliranje između bubnjeva, usputnih udaraljki, resempliranih pozadinskih vokala i nerijetko distorziranog ukulelea trademark su njezinog tehnički savršeno osmišljenog nastupa. Kao nadogradnja na ove komplicirane zahvate koji su joj već postali rutina, Merrill svojim gromkim glasom i simpatičnom interakcijom s publikom (čije vriske podrške također semplira u koncertnim izvedbama) osvaja i one koji se nikad nisu susreli s njezinom glazbom.

Nama, koji smo posljednji album 'W H O K I L L' već prežvakali u mp3 playerima, sinoćnja je izvedba bila tek potvrda da Merrill sve to može, voli i želi izvesti te da u tome istinski uživa. U tom smislu njezino scensko ponašanje, prepuno žara i radosti stvaranja nečega ni iz čega, u zgodnom je kontrastu s Brennerovim kulerskim pipkanjem basa i vibrantnom puhačkom sekcijom. Katkad tako imate dojam da ste na probi nekih otkvačenih potomaka Sly and the Family Stonea, iz koje vas bace pravo u zadimljene njuorlinske birtije, u kojima pak ugledate Kojinu Disciplinu iz osamdesetih na čiji jam session je stigla imaginarna kći Bjork i Fele Kutija.

Od krika 'Do You Wanna Live', preko gotovo cijelog 'W H O K I L L'-a, s kojega su okupljeni posebno uzbuđeno reagirali na hip-hopom nadahnutu poskočicu 'Gangsta' te poletni hit 'Bizness' obogaćen razigranom sax-kakofonijom, tUnE-yArDs su u sat vremena odsvirali sve što su mogli. Štoviše, nakon što je Merrill priznala da 'nemaju kuda' (Mali pogon nema backstage), počastili su veselu publiku i bisom – improviziranom tribal verzijom 'Riotriot' i pomalo šlampavo izvedenom dub-soul ljepoticom 'Doorstep'.

Ako i dalje ima onih kojima nije jasno kako su tUnE-yArDs upali na apsolutno sve relevantne godišnje liste albuma 2011. (uključujući one 'ozbiljne' – Timea, Rolling Stonea i New York Timesa) – žao nam je, ali trebali ste sinoć biti u Malom pogonu. Nama se samo ostaje nadati da će žar, energija i istraživački nagon i dalje 'svrbjeti' Merrill Garbus i da će nam se vratiti što prije s novom glazbom ili možda nekim gostovanjem u toplije doba godine…