Robert Knjaz svojim novim serijalom 'Hrvatski velikani' pokazuje da se o temama iz nacionalne povijesti može raspredati TV priče i bez smrtne ozbiljnosti, patetike i teatralnosti, ali i po tko zna koji put dokazuje da je jedan od rijetkih prepoznatljivih autora na domaćim televizijama
Obično kada na televiziji - a i šire - počnu priče o Jelačiću banu, Radiću Stjepanu, Zrinskom i Frankopanu svi odmah upadnu u smrtnu ozbiljnost mise zadušnice ili sjednice radničkog savjeta, a gledatelji usnu stoljetnim snom Trnoružice na sedativima. U silnom strahu da zbog interpretacije ove ili one povijesne činjenice ne ispadnu premali Hrvati, autori takvih emisija ponašaju se kao da je bilo kakav zabavan ili ne daj bože šaljiv pristup takvim temama zabranjen državnim dekretom.
Robert Knjaz nije jedan od takvih. To, uostalom, svi znamo i po njegovim prošlim emisijama, počevši od 'Svlačionica', 'Mjenjačnica', 'Koleđicom po svijetu', ali i ovih novijih, više usmjerenih na hrvatskije teme, kao što je bila 'I to je Hrvatska', gdje je na svjež način gledateljima prikazao neka poznata i kultna mjesta u državi.
Vodeći se sličnom idejom, Knjaz je za HTV snimio i serijal 'Hrvatski velikani', koja se na HTV-u 1 prikazuje od prošloga tjedna. Dosad su prikazane epizode o banu Jelačiću i jučer o Nikoli Šubiću Zrinskom. Kako se dosad čini, serijal je tipičan knjazovski - autor i njegova ekipa uzimaju teme nekih važnih osoba iz hrvatske povijesti, prikazuju poznate povijesne činjenice o toj osobi, ali tome i dodaju neke osobnije detalje, kao što su opis fizičke stature, okupljanje osmoškolske djece koja, na primjer, predstavljaju svu djecu Nikole Šubića Zrinskog, angažiranje običnih ljudi da rekonstruiraju fizičke vještine koje je pojedini velikan morao imati radi borbi u kojima je sudjelovao i tako dalje.
Sve je to još upotpunjeno i duhovitim ficlekima, najčešće u obliku usputnih primjedbi, pomaknutih vizualnih detalja, tobožnjim zabunama (Siget u Novom Zagrebu umjesto Sigeta u Mađarskoj) i 'trubadura' s gitarama koji Knjaza prate u nekim prizorima. U svemu tome mogu se naći i neke sitne zamjerke, kao što je, primjerice, određena doza ponavljanja fora, ali s ozbirom na to Knjaz ipak iz serijala u serijal mijenja glavnu temu, to nije naročito zamorno i može se protumačiti kao osobni stil.
Kraće rečeno, i ovim je serijalom, kao i svima dosad, Robert Knjaz dokazao da je jedan od rijetkih prepoznatljivih televizijskih autora u Hrvatskoj i da je sposoban obraditi bilo koju temu na zabavan, ali i poučan način. Serijal 'Hrvatski velikani', naime, može se bez problema zamisliti i kao zabavna televizijska emisija i kao nastavni materijal od kojeg učenici neće odmah dobiti mrave u gaćama i neurološki napad zbog pretjeranog kolutanja očima. Autori kao što su Knjaz i njegova ekipa ne rastu baš na drveću i teško ih je pronaći za baš sve sadržaje ovoga tipa, ali HTV-ovcima i svima onima koji i inače režu žile na sadržaje iz tradicionalne kulture i povijesti zato bi ovo trebao biti hint - takve će se emisije sigurno gledati mnogo više i s većim guštom negoli dramatično-patetični ili folklorno-zastarjeli satovi društveno-političkog obrazovanja. A i gledatelji će ih se sigurno dulje sjećati.