Prvo sam postao glazbenik koji sanja internacionalnu karijeru, zatim sam počeo raditi kao novinar u cijenjenom magazinu Mojo i smatrao sam da će mi upravo rad za Mojo pomoći u glazbenoj karijeri. Vrlo brzo sam se u potpunosti posvetio glazbenom novinarstvu, nekako sasvim slučajno. Godinu, dvije nakon toga postao sam urednik.

Nekoliko ste godina uspješno djelovali na uredničkoj poziciji u magazinu Mojo. Kako danas gledate na glazbeno novinarstvo?

Na internetu postoje brojni blogovi i glazbeni novinari čijem se radu divim i smatram ga kvalitetno odrađenim. Magazini posvećeni glazbi u današnje vrijeme nisu toliko uzbudljivi kao što su to nekoć bili, a najvjerojatnije zbog gubitka samopouzdanja ljudi su manje pripremljeni i spremni riskirati.

Kako biste opisali svoje godine provedene kao urednik Mojoa? Razlikuje li se njegova redakcija po nečemu?

Prije nego što sam postao glavni urednik obavljao sam posao urednika rubrika. Bile su to divne godine, a Mojo je postajao sve cjenjeniji magazin. Na uredničkoj poziciji djelovao sam u jednom magičnom periodu u kojem sam si mogao priuštiti riskiranje sve dok je sama prodaja magazina bila zadovoljavajuća. Mojo je krasilo mnoštvo inovativnih naslovnica, uključujući jednu od najpoznatijih – golog Iggyja Popa. Upravo ta naslovnica pokupila je brojne nagrade, spomenuti broj je bilježio značajno veću prodaju od uobičajene i, ono najvažnije od svega, ugodno je iznenadila čitatelje.

Vidite li se opet u uredničkoj fotelji nekog magazina ili primjerice web glazbene stranice ili je to za vas zatvoreno životno poglavlje?

Nedostaje mi svakodnevno druženje s mnoštvom divnih ljudi, kao što je to bio Mojov tim, no kad si već proveo određeni vremenski period u svjetski poznatom glazbenom magazinu, teško bih se zadovoljio nečim što nije toliko uzbudljivo. Pisanje knjiga daje mi tu novu slobodu.

Autor ste nekoliko glazbenih biografija, a posljednja u nizu ona je o Davidu Bowieju. Razmišljate li već sada o najnovijem djelu? Tko bi bio vaš novi glazbenik ili bend o kojem biste napisali knjigu?

Intenzivno razmišljam o tome, štoviše već radim na novoj knjizi. Bit će veoma uzbudljiva, no ne bih volio još izlaziti s više detalja u javnost. Još je prerano govoriti o tome.

Kako je tekao proces istraživanja i sakupljanja građe za biografiju Davida Bowieja? Jeste li dobili ikakvu povratnu informaciju od Bowieja osobno kad je biografija ugledala svjetlo dana?

Uživao sam radeći na Bowiejevoj biografiji, no isto tako naglašavam da je riječ o mukotrpnom radu. U biografiji sam želio uključiti što više intervjua koje sam odradio i pretjerano se ne oslanjati na stare priče. To je značilo da sam doslovno lovio dvjestotinjak ljudi i nisam se mogao u potpunosti opustiti do samog kraja, sve dok nisam sakupio dovoljno izjava. Bowie nije javno prokomentirao moju knjigu o njemu, no ljudi koji su mu bliski izrazili su svoje zadovoljstvo. Taj podatak me učinio sretnim. Prije svega, želio sam biti fer.

Postoji li zanimljiva priča ili anegdota o Bowieju koju ste spomenuli ili niste u biografiji?

Postoji mnogo priča, no jedna stvar me u potpunosti iznenadila, a to je činjenica koliko Bowie voli djecu. U svojoj mladosti bio je svojevrsna dadilja, a jedno dijete ga je čak inspiriralo da napiše određenu pjesmu. Bowie je u suštini tradicionalni, patrijarhalni muškarac. Sada kad je rekao svoje posljednje zbogom glazbenoj karijeri, ima priliku biti pravi otac, odvodeći svoju dvanaestogodišnju kćer u školu. Takav, sadašnji način Bowiejeva života daje lijep zaključak cjelokupnoj priči.

Kakvo je vaše mišljenje kada je u pitanju budućnost glazbenih časopisa i magazina, a isto tako mišljenje o web glazbenom novinarstvu?

Neki ljudi misle da su tiskana izdanja osuđena na propast. S tim prognozama se nimalo ne slažem. Dok postoje ljudi koji se brinu o opstanku tiskanih glazbenih medija, donoseći nove ideje i krećući u nekakav projekt s voljom za riskiranjem, pred njima je obećavajuća budućnost. No postoji problem kada su u pitanju oglašivači koji polagano napuštaju print izdanja. Smatram da budućnost leži u malim, nezavisnim izdavačima koji ne rade u impresivnim uredima velikih poslovnih zgrada, timu sačinjenom od nekolicine odgovornih i u svom poslu kvalitetnih osoba.

Postoji li formula za nastanak dobrog i kvalitetnog glazbenog novinara? Što po vama jedan novinar treba za takav oblik novinarstva?

Najvažnija vještina je svakako entuzijazam, sposobnost dolaska do raznih ideja, kreativnog mišljenja i, prije svega, sposobnost preživljavanja nakon padova.

Koji bi bio vaš savjet mladim osobama koje se pokušavaju potvrditi kroz glazbeno novinarstvo, baziran na vašem višegodišnjem iskustvu?

To je teško pitanje zbog toga što mnogi magazini ne zapošljavaju mlade osobe niti im daju priliku da se iskažu, dok drugi općenito ne plaćaju doprinose. Iz iskustva bih rekao da je mladima najbolje pokrenuti blog ili web stranicu, čime bi mogli sami kontrolirati svoj rad i autorska prava koja imaju.