O fenomenu Mastodona već smo puno rekli – metalci u čijoj se topionici prelijevaju svi podžanrovi od sludgea do trasha (uz blage jazzerske začine), vjerojatno su najintrigantniji i najoriginalniji žestoki bend novog milenija, koji po mnogo čemu ruši metal stereotipe. Na njihovim koncertima žena nema ništa manje nego muškaraca, u njihovim spotovima ih je čak i više, međusobno obrađuju pjesme s kanadskom indie pop zvijezdom Feist koja kaže da joj je ta suradnja ostvarenje životnog sna. U njihovom pristupu nema pozerstva, nije im potrebno naslikavanje niti skandaliziranje da bi uspjeli, četvorka se do metalnog trona penje isključivo argumentom prangije.

Treći dolazak četvorke iz Atlante u Zagreb možda se nije dogodio u kreativnom zenitu (aktualni album Once More Round The Sun im je najpitkiji, ali ne i najbolji uradak), no svakako na vrhuncu snage i popularnosti benda, koju su okrunili i nominacijom za nagradu Grammy. Za razliku od prethodnih dvaju koncerata na INmusic festivalu i u dvorištu Močvare, koja su otprašili na moćnom open-air razglasu, ovo je bio prvi solo nastup, bez predgrupe, u zatvorenom prostoru. Tu je ležala i jedina zamka očekivanog trijumfa – Tvornica zna biti prilično škrt prostor prema metal bendovima kad je riječ o zvuku.

Skepsa se, nažalost, pokazala opravdanom – tek negdje nakon pet-šest pjesama, oko High Road, singla s aktualnog albuma, stabiliziralo se nepotrebno 'plivanje' basa i bas bubnja te se pomalo nerazgovijetan zvuk gitara zategnuo. U stražnjim zonama kluba ljudi su relativno komotno razgovarali, što sugerira da je sve moralo biti i makar malo glasnije. Je li to bio placebo, period navikavanja na razglas ili nešto treće, bilo kako bilo – druga polovica koncerta djelovala je daleko bolje, glasnije i energičnije od prve.

Što se samog benda tiče, djelovali su uobičajeno profesionalno i simpatično južnjački lijeno, uz tek povremene emocionalne geste pjevača i basista Troya Sandersa, zanimljive gitarske međuigre Brenta Hindsa i Billa Kellihera te nevjerojatno bubnjanje čovjeka-hobotnice Branna Dailera. Dobro uvježbana setlista otprašena je bez iznenađenja, ali i gotovo bez zaustavljanja između pjesama, uz par rečenica kurtoazije uistinu oduševljenoj i motiviranoj zagrebačkoj publici. Za energičnost je preko tisuću prisutnih i nagrađeno, izvedbom Blood and Thunder s legendarnog albuma Leviathan, odsviranom na bis koji, kako tvrdi Brent Hinds, 'nikad ne sviraju' (nije da im baš vjerujemo, jer su to napravili prije 20 dana, kad im se u njujorškom Central Parku na istoj pjesmi pridružio Neil Fallon iz benda Clutch).

Sve u svemu – Mastodon su, kako im i samo ime kaže, postali pravi mastodonti metala, giganti koji su zasjeli na sam vrh heavy piramide i ne planiraju se tek tako maknuti. K tome, između benda i zagrebačke publike osjeti se specifična toplina, koja nam sugerira da ovo nije posljednji put da ih gledamo – povratak su, uostalom, i sinoć više puta obećali. Živi bili pa vidjeli.