'Kuhanje povijesti'

'Dobili smo rat jer smo dobro hranili vojnike', tvrdi akterica dokumentarca 'Kuhanje povijesti' Petera Kerekeša, koji se u filmu odmaknuo od prvih redova bojišnice i uronio u trbuh samoga rata – kuhinju, kroz koju je pokušao iznijeti kontekst ratovanja.

S ratovima, mijenjali su se jelovnici, od crnog kruha u Drugomu svjetskom do znatno slasnijeg kokota u vinu za vrijeme alžirskog rata za nezavisnost. A zajednička im je čista nužda. I upravo ta činjenica uzdiže kuhara do vrlo bitnih pozicija u ratnim vihorima te ne čude izjave iz filma poput: 'Bez kuhara nema ni ratova' (što im i nije neka reklama).

Hrana u filmu nije samo po život važan obrok, već i egzekutor, kao u situaciji u kojoj kuhar odbija dati bolesnoj djevojci šećer, svjestan da bez njega neće preživjeti. Ali hrana je i simbol posljednjeg ispraćaja. Dok ratni vihori dovode i odvode razne odore, na kuharima je tek da kuhaju. 'Život ide dalje, a vojnici moraju jesti', izjavljuje mađarski kuhar ne pitajući za koga kuha.

Paradoksalno, kuhinje (ne one metaforične već konkretne) i započinju ratove, ili ih makar najavljuju, kako tvrdi Titov nutricionist. On upravo u naglašenoj nacionalnosti jelovnika kojima se častio trolist Tuđman – Milošević – Izetbegović vidi početak ratnih sukoba na našim područjima. Ujedno dodavši, patetično praćen melodijom 'Fale', da je sve krenulo krivo s Titovom smrću, od kuhinje koja se 'poseljačila' na dalje.

Svaki rat popraćen je receptom za najčešći obrok koji su vojnici jeli i količinom pojedenog. Na taj način redatelj je rat sveo tek na statističke podatke, što on, nažalost, na kraju i biva.

'Kuhanje povijesti' odlično je zamišljen dokumentarac koji nije u potpunosti uspio ideju prenijeti na vrpcu. U mnogim pričama gubi se element kulinarstva i ratnog konteksta te film često prelazi u sirovo kopanje po nezacijeljenim ranama. Također, u nekim scenama je nepotrebno krvav (doslovce) te kao žrtve snimanja padaju krava, svinja, pijetao i šumarak gljiva. Dok pijetlov odlazak možemo opravdati i naizgled finim kokotom u vinu, scena s klanjem krave na početku filma je potpuno neopravdana, posebice jer se nalazi u igranom dijelu filma.

Na kraju, dok padaju glave, ratni kuhari o(p)staju. S njima, nažalost, i ratovi sami.


'Julie i Julia'

Drugi kulinarski film dana 'Julie i Julia' naprasno je prekinut pola sata prije kraja jer je pukla vrpca. Ne zna se je li razlog pucanja nategnutost filmske priče ili dosada, ali oba razloga bila bi u potpunosti opravdana.

Film je to o tridesetogodišnjoj Julie Powell (Amy Adams) koja se iz očaja i besperspektivnosti odlučila odmaknuti u svijet kulinarstva i blogova. Kao zvijezdu vodilju uzela je nekad slavnu kulinarku Juliju Child (Meryl Streep) i njezinu kuharicu po kojoj je odlučila u godinu dana napraviti 524 recepta i sve to popratiti na blogu. Film prati dva 60 godina udaljena života koja dijele istu strast – ljubav prema štednjaku i hrani, a koji se tek smjenjuju, ali ne i isprepliću, kroz film.

'Julie i Julia' je, revolucionarno, prvi film koji je snimljen isključivo na temelju bloga. A kako se čini po konačnom rezultatu, neće okupiti veliki broj sljedbenika. To se, u neku ruku, moglo i pretpostaviti budući da je blog strukturom ipak puno bliži sapunici. Radnja filma, poput nizanja postova u blogu, teče sporo, bez jasnog dramaturškog objašnjenja i zapleta.

Glumci su također podbacili. Amy Adams lijepa je i ništa više. Nedostaje joj glumačke snage i ideje. S druge strane, Meryl Streep je imala jasnu ideju, ali se previše zaigrala u njoj, te je, osim što se (po vlastitim riječima) udebljala desetak kilograma, oblikovala lik Julije Child na granici karikature, što se u početku čini vrlo razigranim, ali vrlo brzo granica popušta, a Julia postaje naporna.