Lætitia Sadier u Mochvari
Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić
Lætitia Sadier u Mochvari
Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić
Nešto manje od sat vremena lounge kraut pop kabarea u režiji Laetitie Sadier i njezinih sjajnih pratećih glazbenika, poslužilo je kao iskupljenje za nikad realizirani dolazak njezina upokojenog benda Stereolab
Bivši ljubavnici i dvojac koji čini okosnicu Stereolaba, Tim Gane i Laetitia Sadier, odsvirali su prošlog ljeta na festivalu All Tomorrow's Parties jednu pjesmu ovog benda koji je 2009. otišao na odmor nedefiniranog trajanja. Pojavio se tako tračak nade da bismo ipak jednog dana mogli ispraviti nepravdu iz devedesetih i nultih godina, kad je Stereolab bio jedan od onih bendova koje se mora ići slušati u Milano ili München. Bend koji je ispod raskošnog amalgama kraut rocka, lounge popa, jazza, elektronike, countryja, funka i šansone uspio proturiti i ideološke poruke na tragu marksističke definicije socijalizma, svakako je zaslužio više od tihog odlaska u opskurnost. Pogotovo nakon tragedije pjevačice i multiinstrumentalistice Mary Hansen, koju je 2002. kao biciklisticu usmrtio kamion.
Sadier je 2010. nastavila gdje je Stereolab stao i na tri albuma pokazala da se ionako bogati zvučni spektar može dodatno autorski proširiti uranjanjem u intimu i nježnost, koje uvelike dolaze od njezina frankofonog podrijetla. Na trećem, aktualnom albumu 'Something Shines' ubola je i pravi pop hit 'Then, I Will Love You Again', koji je u Močvari odsviran po sredini koncerta, u razigranoj, odšarafljenoj verziji. Tijekom relativno kratkog nastupa Sadier je ugodno prošetala svojom diskografijom, iako su neki očekivali i poneku pjesmu iz Stereolab faze, a umjesto toga dobili par rečenica propovijedi o izborima kao nedemokratskom procesu.
Laetitiju je pratio briljantni dvojac koji bi bilo uvredljivo opisati riječima 'ritam sekcija'. Bubnjar James Elkington, poznat kao multiinstrumentalist u nizu čikaških eksperimentalnih bendova poput The Zincs ili Brokeback, dao je patinu svojim elegantnim starinskim udaranjem, istodobno bojeći zvuk pratećim vokalima i melodikom. Pjevušio je i basist Julien Gasc, koji u suzvučju s Elkingtonom i harmonizatorom vokala katkad proizvodi bacharachovske harmonije, dok kao ritam sekcija djeluju toliko moćno i sigurno da ih mogu zamisliti kao pratnju Johnu Grantu, Becku… ma, bilo kome.
Ukratko – unatoč poprilično kratkom nastupu, Laetitia i njezini dečki uspjeli su tek osamdesetak prisutnih 'usisati' u svoj eklektični, umješno izvedeni i inteligentni glazbeni svijet.