Iako se neposredno prije njezina nastupa na nebu ukazalo sunce, razgrnuvši oblake slavnoj Lily u čast, omalena zvijezda nije uspjela natjerati publiku da živne u većoj mjeri. Posebice na početku koncerta, pred dvije tisuće okupljenih ljudi.

U pratnji rutiniranog četveročlanog benda (gitarist, basist, bubnjar i klavijaturist) Lily Allen je otvorila koncert s pjesmom 'Everyone's At It'. Prvo piće, kako je sama osjetila potrebu istaknuti, popila je nakon treće pjesme 'Never Gonna Happen', no ono joj nije pomoglo, već ju je odvelo prema još usnulijim numerama s posljednjega albuma koje su na trenutak evocirale uspomene na acid jazz dosadu.

Među pjesmuljcima s posljednjegalbuma, otpjevala je i vlastitu obradu pjesme 'Oh, My God' Kaiser Chiefsa. Nakon kratkog akustičnog seta koji nas je ponovno uspavao, živnuli smo tek pred kraj, tijekom poletne 'Back to the Start' i blesavog hitića 'Fuck you'. Atmosferu je dodatno zakuhao megahit 'Smile' i aktualni singl 'The Fear', dok je klimaks koncerta uslijedio tijekom obrade 'Womanizer', Britney Spears,koja je u Lilynoj elektronikom nabijenoj inačici zvučala vrlo moćno, no od Lily smo ipak očekivali više nego da joj najnapaljeniji trenutak koncerta bude obrada Britney. Zakraj, sad već pet tisuća ljudi zaplesalo je u kaubojskom ritmu uzpjesmu 'It's Not Fair'.

Nakon prve pjesme, sitna i nimalo fatalna, kakvom se čini po žutim stranicama, Lily je skinula jaknu i ostala u crno-bijeloj potkošulji. Ispod potkošulje ocrtavao se zaobljeni trbuščić koji ili ukazuje na višak popijenog piva na turneji (zagrebački nastup neće ostaviti traga na njezinoj liniji) ili na možebitnu prisutnost 'buđenja novog života' (ipak je Lily zvijezda žutih stranica pa moramo malo i zažutjeti priču).

Možemo zaključiti kako je Lily Allen svojim sat vremena dugim zagrebačkim nastupom rasplinula i ugasnula zvučnu raskoš i privlačnost koju uglavnom duguje hypeu stvorenom oko producenta Marka Ronsona.

Ambasadorica kulture iz Malija, Rokia Traore izišla je na Nokia stage po završetku nastupa Lily Allen, odmah pokrenuvši publiku svojim spojem uzavrelih afričkih ritmova i pustinjskog bluza koji je ovu zemlju stavio na kartu nezaobilaznih world music odredišta. Uz mješovitu skupinu malijskih i europskih virtuoza i tek jedan tradicionalni instrument (bez konga i sličnih perkusija koje obično vežemo uz Afriku) Rokia je uspjela dirnuti publiku potresnom baladom 'Dounia', a potom naložila atmosferu funky i dance ritmom, vrućim poput saharskog pijeska.

Posebno je poglavlje njezina karizmatična pojava – mršava i naizgled krhka Rokia, cijelo vrijeme koncerta skakuće i gimnasticira s gitarom u rukama. Usred bubnjarskih solaža prateća pjevačica prati je u razigranosti radeći oko nje špage svih vrsta i tehnika.

Za to su vrijeme na Tuborg stageu nemilosrdno pržili Hatebreed, njujorški rodonačelnici metalcorea, koji su uz moćne rafale iz zvučnika i koordinirane stroboskope po završetku svake pjesme praznili šteke s pivom, nemilosrdno izbacujući pune limenke u publiku. Ona, istina u relativno malom broju (oko 600 metalaca) im je uzvratila odanom moshom tijekom cijelih sat i pol koncerta. Svoju vjernost bendu dokazala je i ne konzumirajući pivo s tijekom cijelog koncerta praznog šanka, već isključivo dobačeno sa stagea.

Valja se prisjetiti i domaćih snaga koje su otvorile program na Nokia Stageu - kavali Afiona poželjeli su publici dobrodošlicu na Jarun, a nabijenim polusatnim setom smijenili su ih Kawasaki 3P.