Drugi film kazališnog redatelja Bobe Jelčića (nakon slabo zapaženog 'Ono sve što znaš o meni') na Sarajevo Film Festival došao je kao slavodobitnik ovogodišnjeg festivala u Puli, gdje je osvojio čak sedam nagrada u svim važnijim kategorijama, uključujući najbolji film, režiju, scenarij te glavne glumce.

To je isječak iz života, epizoda u jednom danu sredovječnog Slavka, čovjeka koji se nespretno nosi s realnošću, nastojeći ispuniti očekivanja okoline, udovoljiti svima i stalno pomalo strahujući od tuđeg mišljenja, pa se njegov oportunizam i licemjerje razotkrivaju kao najveće slabosti njegova karaktera, iako barem malo od Slavka leži u svakome od nas.

U pozadini te intimističke priče, koju Jelčić donosi kroz naturalistički, pseudodokumentaristički pristup, leži politički kontekst današnjeg Mostara, ali i gotovo cijele BiH, u kojoj se, kako to prikazuje Jelčić, podjela na 'naše' i 'njihove' komeša ispod i ne tako uglađene površine.

Taj socio-politički kontekst filma, pa samim time i ključna dilema koja izjeda Slavka koji se toliko nećka i premišlja oko odlaska na sprovod prijatelja muslimana, gledateljima izvan zemalja bivše Jugoslavije ili barem dobrim poznavateljima ovdašnjih prilika, mogao bi ostati posve nerazumljiv jer ga Jelčić vrlo diskretno naznačava.

Zanimljivo je Jelčićev film bilo gledati u društvu sarajevske publike (i to na rijetko prepunoj jutarnjoj projekciji), koja je prepoznala humorne trenutke u Slavkovom sudaru s birokracijom i u sitnim podbadanjima između njega i supruge, kao i Slavkovom drugom 'samoubojstvu', razumijevajući film kao svojevrsnu kombinaciju drame i komedije apsurda.

Unatoč nagradi u Puli, imamo dojam da je u 'Obrani i zaštiti' koncept stalnog korištenja kamere iz ruke isuviše dosljedno sproveden, povremeno na štetu ukupnog doživljaja jer u pojedinim scenama dinamična kamera djeluje posve nepotrebno.

Bogdan Diklić i Nada Đurevska ostvarili su odlične uloge, a svakako valja spomenuti i sjajnu glumačku minijaturu Ivane Roščić

Unatoč sitnim zamjerkama, 'Obrana i zaštita' je bez sumnje jedan od vrhunaca ovogodisnje domaće filmske produkcije i sigurno nije bez šanse za osvajanje neke od festivalskih nagrada i u sarajevskoj međunarodnoj konkurenciji.

Među ostalim festivalskim naslovima, kojih je ove recesijske godine ukupno impresivnih 214 iz 59 zemalja, u subotu je prikazan novi film kineskog redatelja Jia Zhang-Kea 'Dodir grijeha', nagrađen u Cannesu za najbolji scenarij.

Zhang-Ke se poigrao žanrovskim filmom, kombinirajući elemente akcijskih filmova, filmova o borilačkim vještinama i trilera, no nije dozvolio da nadjačaju njegovu temeljnu preokupaciju koja se provlači kroz sve njegove radove, a to je naličje suvremene kineske ubrzane modernizacije.

Kroz četiri slabo povezane priče Zhang-Ke donosi još jednu vrlo provokativnu kritiku kineskog društva, razotkrivajući maligne pojave poput korupcije, izrabljivanja radnika, prostitucije, nasilja nad ženama i životinjama...

Iako se isprva doima kao satira na temu društvenog vlasništva, koja otkriva duboke pukotine komunističkog modela, uskoro se pretvara u krvavi pir koji bi se mogao protumačiti i kao Zhang-Keovo predviđanje pada kineskog komunističkog sustava u krvi.

Tim više, gotovo nevjerojatno zvuči podatak da su kineski cenzori odobrili prikazivanje filma u tamošnjim kinima, iako su neki raniji, puno manje eksplicitni Zhang-Keovi filmovi bili zabranjivani.

I u 'Dodiru grijeha' tematiziraju se samoća, otuđenost, izolacija i besperspektivnost, gotovo kao trajne osobine Zhang-Keovih junaka te kontrast urbane i ruralne Kine, skromnih potleušica i impresivnih vizura divovskih nebodera, mostova, vijadukata; društvena stratifikacija vidljiva golim okom.

Zhan-Ke u 'Dodiru grijeha' posve je drugačiji, a isti.