Kada se pročulo da se grupa Mayales vraća na scenu nakon punih 13 godina pauze, mnogi su tu vijest sa oduševljenjem dočekali. Međutim, novi album '2' bio je neki sasvim drugi Mayales ali toliko dobar da su obožavatelji ponovo ostali zatečeni. Kako novim zvukom tako i kvalitetom. Potvrda te kvalitete stigla je na ovogodišnjoj dodjeli nagrade Porin gdje je Mayales osvojio čak tri Porina i to za najbolji album, najbolji album alternativne glazbe i najbolju produkciju.
Zašto je bilo potrebno 13 godina da se grupa Mayales vrati u život?
U zadnje se vrijeme više puta pojavilo ovo '13' pitanje koje još uvijek nisam ni sam sebi odgovorio. Puno je to godina, svašta se tu dešavalo, većinu smo i potisnuli. Mogu ti samo ukratko i dosta površno podvući crtu i napisat kako smo vozili dugačak slalom između ima i nema smisla, između naših – osobito mojih – demona i problema sa svim i svačim. Sve se to dodatno zapaprilo burnim samodestruktivnim vezama koje su ipak glavna tema songova – od kojih je većina napisana do 2009.
Jedina kakva takva konstanta bila je to da smo Vlado i ja neumoljivo stvarali novu mjuzu, uopće ne razmišljajući pod koju će zastavu sve to kao ni to iz kojih će usta ista na kraju zapjevat u eteru. Nepatvorena potreba za stvaranjem, gotovo pa ovisnost. U jednom trenutku došli smo do razine da bi puko gledanje Lige prvaka izrodilo po skicu novog songa, kakav dobar take na kompu i slično. A i od toga smo se djelomično pogubili, frustrirali nedovoljnim objavljivanjima. U jednom je trenutku bilo previše konfuzije i songova u arhivu pa nismo više znali gdje smo, što smo i kamo ćemo…sve do trenutka kad se pojavljuje car Coki koji hladnokrvnim rezovima dovodi stvar do fantastičnog albuma s 12 pjesama izabranih po nekom njegovom ključu i logici…
Na prvim demo snimkama grupa Mayales, još krajem 80-tih, sam si pjevao glavni vokal da bi prvi album 'Svima želim raj za sve' došli neki drugi vokali koji su dali pečat grupi Mayales. Zašto si se odlučio vratiti kao frontman u bend?
Moj je 'povratak' nehotična posljedica generalnog mišljenja cijelog autorsko/producentskog tima kako je najautentičnije ako ja od cvrkućem album na tragu onoga kako sam to radio na demosima – a tamo sam cvrkutao neopterećeno zamišljajući kako će to pjevati netko drugi. Moj se glas prepustio toj bizarnosti i možda je u tome glavni 'trik' albuma. Ispalo je tako kako je ispalo, bez obzira što mi o tome mislili. Uskoro je uslijedila nova dilema - da li okupljati bend i pokušat nešto uživo? Nisu to bila jednostavna pitanja i odluke, ako ništa drugo o svirci uživo nismo razmišljali kada smo krenuli u snimanje albuma 2010. godine. Ok bend, ali tko će pjevati uživo, tko će biti frontmen? Jebiga, po logici stvari…. Nakon 6 koncerata meni je i dalje jeza.
Još tamo '95, ako se ne varam, shvatio da nisam dovoljno dobar pjevač niti za vlastiti bend. Previše mi je stalo do mjuze a i nije bilo nekog ega koji mora na pozornicu. Kada sam čuo Valeriju, kasnije i Kikija, više nije bilo dileme. Povukao sam s bine prema mix pultu. Imao sam dovoljno posla u osmišljavanju pjesama, aranžmana, spotova, vođenju benda, zajebavanju s pijanim gazdama, kojekakvim zombijima koji se predstavljaju kao menadžeri…naprosto sam se osjećao da mi je tamo prirodnija pozicija. Ovo je danas suludo koliko i Valdeza staviti u špicu napada Barce.
Trebalo je stisnut zube, prestat se opirati i dati sve od sebe kako bi ova fantastična postava novih Mayalesa mogla počet neki svoj koncertni život – baš kao i to da Vladu i mene vratiti u neku aktivniju poziciju glede Mayalesa namjesto rizika da ponovno zapadnemo u kreativni kaos. Bilo je bitno samo to kako će sve zazvučati na prvim probama, tamo negdje početkom veljače 2013. godine. Pogledao sam bend u oči i nisam vidio pretjerano snuždenih obrva koje bi nedvosmisleno sugerirale – tko će svirat iza ovog Besluhana?! Dakako, stvari su i dalje daleko od nekog savršenog zvuka, pjevanja – još manje frontmenstva – u što si se mogao i sam uvjerit na prvom nastupu u Ksetu. Danas je sve skupa neusporedivo bolje međutim daleko od onoga kako bi htjeli zvučat, titrat s publikom. Ima tu još čitav niz stvari, možda ih se dotaknemo u nastavku…
Kada se pročulo da se Mayales vraća novim albumom, mnogi su očekivali Kristijana Beluhana ali i Valeriju Nikolovski. Umjesto njih na albumu je gostovala Yaya dok su prateće a na momente i glavne vokale preuzela Ivana Rushaidat. Kako to da nisi zvao stare suradnike na novi album?
Na albumu je većinu pratećih i manje pratećih vokala preuzela nezamjenjiva Ivana – uopće jedno od omiljenijih bića koja se ukazuju na vratima kultnog Funhousa-a. Priča s Yayom počinje tek na moje inzistiranje da bar jedan song otpjeva netko drugi osim mene – a njeno je kraljevsko ukazanje posljedica veze s Cokijem, a ponešto i songa koji je Yayi izgleda odgovarao. U ovih 13 godina svakako da smo više puta razgovarali/družili se/surađivali s Valerijom i Kikijem. Spletom okolnosti oni su na ovom albumu participirali tek na dvije pjesme ('Jučer je teško', 'Lutanja u snu'). Dovoljno da obogatimo album odnosno podsjetimo ljude o kakvom je kalibru umjetnika riječ. Međutim, oboje su ostvarili svoje samostalne karijere, profilirali se u nekim svojim filmovima, posvetili se svojim projektima - i nekako je bilo teško zamisliti da će itko od njih na isti kreativni način, s podjednakom dozom davanja i angažmana participirat na ovoj avanturi koja nije bila nimalo jednostavna i kratka. Na Svima želim Raj za sve svi smo skupa krvarili skoro 3 godine! To je bio period neopisivog davanja koji je teško ponovit u današnjem trenutku. Između ostalog, i to je jedan od razloga tolike pauze. Srećom, uz multitalentiranog Vladu kao boljom polovicom današnjih Mayalesa, mnogo sam stvari kompenzirao. On i ja smo preuzeli taj inicijalni trud i krvavo davanje, dugogodišnje građenje songova, financije,…znaš što ti hoću reći.
Tri singla su vani a s obzirom na ostatak albuma, imate sve predispozicije izbaciti još tri singla. Barem! Što se sprema nakon 'Toliko smijeha'?
Hvala ako to doista misliš. Međutim, pričati o planovima iz pozicije kako stvari danas doista stoje – na sceni, intimno, bendovski, profesionalno, civilizacijski - naprosto je promašena tema. Al'ajmo se ponašat kao da će sve već sutra postat ok pa napisat kako smo po pitanju 'što dalje' prepuni ideja, želja i planova iako još uvijek ne znamo gdje podvući crtu glede daljnje promocije 'dvojke'. Nadam se da ćemo do kraja godine izaći s videom za 'Kokoš ili jaje' isto tako da ćemo do onda imati kakvu takvu financijsku pozadinu za novi ulazak u studio obzirom da nas žulja desetak novih songova. Većina njih datira još iz onog burnog perioda. Neke su već gurnute na brušenje u live nastupima, neke čekaju jesen da se pozabavimo s njima na probama s bendom…ali žuljaju nas, dakako, i neke nove ideje koje još nismo digli na razinu pismenog dema.
Što je tebi i Mirčeti bila najveća glazbena inspiracija kada ste stvarali pjesme za '2'?
Zatekao si me. Teško je govoriti o generalnoj inspiraciji kada se zna kako je Dvojka sastavljena iz opusa od gotovo 70tak songova a koji je nastajao unutar gotovo desetljeća i s razno raznim povodima. U tom dugačkom periodu pucalo nas je puno toga. Ipak, više je to kompleksniji proces podijeljen na faze. Inicijalna faza rasla je u sferama polu svjesnog bauljanja na neku zadanu temu (npr. ajmo ovo napisati za Natali, Kindlicu, Tinu, Maju, Luku… ) i nadovezivanja na međusobne glazbene prijedloge. Inspiracija je valjda u kreativnom potencijalu tog sinergijskog odnosa Vlade i mene. Inspiraciju za tekstualni dio već sam spomenuo. Njihov konačni format indirektno je pod utjecajem estetika i kritičnost jednog Rippera, Dedića, Cokija. U slučaju zadnje spomenutog slobodno mogu napisati kako je utjecaj bio prilično direktan.
Coco Mosquito odradio je značajan posao na albumu. Jeste li ga vi zvali ili se on sam ponudio kada je čuo da spremate novi album?
Mi smo ga prizivali godinu dvije prije nego smo konačno ušli u njegov studio, otprilike u periodu kada je postalo sve očitije da neće biti ništa od tzv. slovenskih Mayalesa (dvije smo godine pokušavali snimiti album s Gregorom Zemljićem na relaciji Zg - Ljubljana). Ni taj drugi pokušaj snimanja povratničkog albuma (prvi je bio 2004.godine) naprosto nam nije bio suđen. Cokijev objektivni značaj gotovo je nemjerljiv obzirom da ga smatramo trećim čovjekom albuma. Dalo bi se na njega potrošiti još puno redaka…Podosta smo toga pojasnili i na samom coveru albuma.
Osvojili ste Porin za najbolji album, najbolji album alternativne glazbe i najbolju produkciju. Malo je tko očekivao takav uspjeh iako ste zasluženo osvojili sva tri Porina (ne računajući apsurdnog Porina za alternativni album godine). Međutim, bez obzira na nagrade i bez obzira na odlične recenzije, nekako se stječe dojam da vas baš i nema previše u domaćem eteru. Kako to komentiraš?
Djelomično i sam odgovaraš na pitanje, posebno dio u zagradi. Sve skupa je toliko apsurdno koliko i genijalno. Teško da ću ja raspetljat sve te kontradikcije. Držat ću se glazbe i uživat u svakoj prilici gdje Dvojka živi u eteru. Puno ili malo, nije na meni da prosudim. Iz perspektive u kojoj smo krenuli u sve ovo – sve što se događa s albumom je na granici nestvarnog i kvantni pomak prema boljem. U tom smislu sretan sam ko malo dijete, samo da ne dođe zla maćeha i objavi kako je sve ovo samo gruba zajebancija. Ne tražim više, osim da mogu dalje stvarati. Danas mi se nekako čini da tražim previše. Tko zna…
U jednom intervjuu si se požalio kako ti se 'tresu gaće' zbog prvog nastupa na kojem ste promovirali album '2'. Bilo je to u KSETU u ožujku ove godine. U međuvremenu ste nastupali već više puta na raznim pozornicama. Tresu li se još uvijek gače ili si uhvatio ritam i spojio se sa pozornicom i publikom?
Kao što možeš iščitati još se uvijek trese i spaja. Taj zajeban miks euforije i stresa jako je osoban i kompliciran. Lomim se na puno mjesta, još se uvijek borim s pitanjem 'što ti ovdje uopće radiš'. Dodatno dekoncentriraju i objektivna ograničenja ove naše male klaustrofobične sredine. U umjetničkom i produkcijskom smislu nemoguće je raširiti krila koliko ova glazba traži pa mi se, između ostalog, sve više događa i to da se smisao sve više odljepljuje od riječi pjesama,… Još uvijek se borim pronaći neki modus izvedbe a da budem vjerodostojan pred publikom i dostojan benda iza sebe. Međutim ima to i neku izazovnu pozadinu. Ipak se osjeća neki pomak u ovih šest nastupa pa često odem u krpe nabrijan za još.
Nastupili ste ove godine i na Terraneu. Kakvi su dojmovi nakon nastupa?
Terraneo je ispao kao neko osviještenje, trip koji te istovremeno diže i spušta. Vrlo burno. Nekako sam i dalje bez dokraja sređenih dojmova (identično kao i s nastupom na Porinu) no neupitno je kako je ovo bio peek novih Mayales. Uvjeti i atmosfera bili su sjajni, na rubu nestvarnog međutim meni su kroz glavu prolazili svakojaki filmovi i pitanja. Trebat će mi još neko vrijeme da to sročim …
Sa razlogom puno pažnje posvećujete spotovima jer se danas muzika jednako gleda koliko i sluša ako ne i obrnuto. Iza vas su spotovi za singlove 'Virtual baby', 'Ti dobro znaš o kome pričam' i 'Toliko smijeha'. Kako je nastao spot 'Toliko smijeha' s obzirom da se u njemu pojavljuje gomila ljudi raznih profila? Je li bilo više naporno ili zabavno snimati taj spot?
Pripreme i snimanje TS bile su najstresniji posao od kad se mayales vratio u život. Međutim rezultati su dijametralno suprotni. Trud se višestruko isplatio i osobno sam jako ponosan - iako su reakcije poprilično mlake. Osnovna ideja mi se dugo vrtjela po glavi, izbacio sam je poput Baltazara nakon što sam u magični stroj ubacio sve podatke – dobre ljude koje znamo, mjesto koje možemo iskoristit, novci koje imamo na raspolaganju… oslonio sam se na gomilu prijatelja, i nisu razočarali. Štoviše.
Poznato je da si u vrijeme nastajanja Mayalesa velik dio svoje energije uložio u promociju nove scene te pokrenuo seriju legendarnih kompilacija i festivala 'Lagano, lagano…'. Je li došlo vrijeme za novi potez i lagano guranje nove scene?
Uf, izmamio si mi blesav osmjeh na lice. Volio bih ja još svašta raditi ali ne uspijevaju mi ni kudikamo jednostavnije stvari. Mislim da je Mayales dovoljno izazovan projekt da se sada bavim samo njim. Radije bih tebe pitao misliš li da danas ima smisla, interesa, za tako što?
Stvari su se prilično izmijenile od prve kompilacije 'Lagano, lagano…' do danas. Prošlo je skoro punih 20 godina dok se neke pjesme sa te kompilacije puštaju i dan danas. Što je po tebi najpotrebnije da jedna takva kompilacija ponovo zaživi?
Dakle ne dopuštaš mi da prebacim lopticu k tebi. Elem, trebao bih puno više vremena da nešto suvislije napišem na tu temu. Onako iz prve mogu napisat kako se nije radilo samo o pjesmama, bio je to i zahvalniji trenutak u vremenu, ali velika logistika od strane Aquarius familije. Bez svega toga ne bi ispao tako zdravi hype bez obzira na songove. Mimo recesije koja nam izbija presudne preduvjete za tako što ponovit mislim da je danas i sve nekako devalviralo, interes prije svega. Ekipa poput Mate Škugora dokazuje da je svašta moguće međutim ja se više ne osjećam sposobnim napravit ništa slično.
