Zagrebačka grupa Radost! primjer je filozofsko i društveno angažirane skupine koja neke glazbene novinare ostavlja u nevjerici, dok ostale potpuno oduševljava strukturom i autentičnošću izraza. Ovaj nezavisni bend iza sebe ima tri objavljena albuma, a na posljednjem albumu 'Radost! jede svoju djecu!' (free download: radost.bandcamp.com) na samosvojan način sviraju i pjevaju o egzistenciji i aktualnoj stvarnosti.

Unatoč godinama i iskustvu Radost! je postala dijelom aktivne i plodonosne hrvatske nezavisne scene okupljene na sve popularnijim kompilacijama 'Bistro na rubu šume'. Glavnu osovinu benda predstavljaju braća Bogunović, Branko (vokal, gitara) i Goran (vokal, gitara i klavijature), pored njih tu su i Dimitrij Petrović (bubanj, klavijature, perkusije) i Dino Kraljeta (bas).

Kako se Radost! uklapa u tu piramidu vrijednosti koja vlada na hrvatskoj i regionalnoj glazbenoj sceni?

Branko: Evo, gledajući u odnosu na ekipu s kompilacije 'Bistro na rubu šume', Goran i ja smo od velike većine njih mnogo stariji i profesionalno smo u nekim drugim vodama. Radost! radimo tako da zadržimo neki svoj umjetnički integritet i u tome stvarno idemo do kraja, jer materijalno možemo, a i stari smo, pa više ni ne očekujemo neku osobitu popularnost. Goran piše i član je HDP-a, ja sam pisao samo neozbiljno (blogovi, itd.), a dugo smo i sami slušali neprijemčive autore. Naša muzika nije previše user friendly, ali meni je sasvim razumljivo da neki ljudi iz vlastitog senzibiliteta ili želje da im se pjesme zavrte pred širom publikom rade neke pitke stvari, što je posve legitimno. Mi smo jednostavno izabrali takav put 'probijanja' vlastitih i slušateljskih granica.

Goran: Meni se vrlo često čini da su te naše pjesme dosta pop. Mnoge su stvari već istražene, mnogi eksperimenti već su postali obrascem za stvaranje. Čini mi se da to što iz nas izlazi ima premalo zapleta, a onda shvatim da je većini ljudi i to previše. Nešto tu ne valja, vjerojatno sa mnom.

Branko: Osnovni pretinac u koji spadamo svakako jest pop rock jer se obzirom na postavu benda očito ne bavimo ozbiljnom glazbom ili etnom, ali tu prestaje svako naše prihvaćanje obrazaca.

Može se reći da oskudijevate intimističkim i osobnim pjesmama. Što je tome razlog?

Goran: Prvi album je imao neke takve pjesme koje su se čak i rimovale, s drugim je krenulo to igranje, najviše vidljivo u Brankovoj pjesmi 'Raslinje' u kojoj on govori o svojoj ljubavi prema stablima i prirodi. Na trećem albumu tekstovi najčešće smisao nalaze u nekakvoj svađi s muzikom. Pomirio sam se s tim da je naša energija prilično nervozna i mislim da je to potpuno legitimno. Sviđa mi se taj postupak u kojem zapravo pokušavaš iznenaditi ne samo publiku, nego i sebe.

Branko: Postoji produkcija svega i svačega, rock and roll je star 60 ili 70 godina. Mislim da danas djeca od 18 godina teško mogu napraviti neke velike iskorake u jednom žanru koji je 60 godina star i prošao je sve i svašta, a nekih novijih tehnologija koji bi pomaknule stvari nema toliko puno. Rock and roll je s vremenom postao dio klasike, tako da se mora puno misliti i studirati, tekstualno i glazbeno djelovati, čak i kroz fuziju s dostignućima suvremene ozbiljne glazbe, što su još sedamdesetih radili Can, Faust i ekipa.

Goran: Ti kad sad sviraš Stonese i Zeppeline u nekom klubu vikendom – to više nije rock. To je kao da sviraš Paula Anku 60-ih. Ako sviraš rock, moraš bar nekoga malo uvrijediti ili zbuniti. Kad imaš preproduciranu Rozgu ili Severinu tebi je jasno o čemu se tu radi, ali što kada imaš preproducirano Hladno pivo koje ti govori o nekakvom buntu?! 'Fight your real enemy', davno je rekla Sinead O'Connor. Od tih etabliranih domaćih bendova simpa mi je Let 3. Jednom sam se u nekoliko dana zatekao na dva njihova uzastopna koncerta i bilo mi je nevjerojatno da su oba bila potpuno ista. Nije mi jasno kako ljudi tako izdrže cijelu turneju. Ovdje ističem te negativnosti kod
njih iako ih inače jako cijenim.

Zanimljivo je da ste obojica u svojim profesionalnim karijerama vezani za mainstream – Goran je zaposlen u tehnici na državnoj televiziji, a Branko je visoko rangiran menadžer u području turističkog konzaltinga. Moguće je da iz vam upravo iskustva bivanja u takvim strukturama omogućuju uvide u njihovo funkcioniranje?

Goran: Morao bih ovdje istaknuti životni put jednog Toma Gotovca koji je jedan od naših najznačajnijih umjetnika, a koji je umro de facto u ubožnici. Njegova sudbina i način na koji je živio užasno su važni za procjenu njegovog rada. Mi možda nemamo dovoljno hrabrosti da se bacimo i krenemo tim putem. Ovo što radimo u građanskim životima uzima dosta energije, ali osigurava egzistenciju. Zabavno je čak to što sam u poslu prilično ozbiljan i da ne radim taj posao koji mi osigurava egzistenciju, mislim da bih se čak i ulijenio. Dobro je što stoga ne ulazimo u neka egzistencijalna iskušenja kad radimo muziku, radimo je točno onako kako želimo i možemo.

Branko: U jednoj kompoziciji Jarbola, mislim Daniela Kovača, rečeno je da sloboda nije to da ljudi rade ono što ih je volja. Meni vaga odgovara. Poslovni život bi mi bio dosadan da nema ovog kreativnog, posivio bi me i učinio nezadovoljnim. Opet, da se bavim isključivo glazbom, bio bih prisiljen za mnogo slabiju egzistenciju svirati svadbe (ili raditi još nešto gore), a mislim da bi mi i sustav vrijednosti bio narušen. Da ne spominjem da bi mi status 'slobodnog umjetnika' donio niz ovisnosti, depresiju i na kraju tužan kraj o kojem bi, i to ako bih imao sreće, pisali tabloidi.

Goran: Divim se ljudima koji se potpuno daju umjetnosti. S druge strane, lako ti se dogodi da kad se kreneš baviti isključivo neovisnom kulturom počinješ mnogo više ovisiti o nekim stvarima. Uvijek se u tom slučaju moraš svidjeti nekome – čitateljima, slušateljima, konzumentima te kulture koju stvaraš ili na koncu nekoj komisiji koja dijeli pare koje su ti potrebne da bi to nastavio raditi.

Prije nekoliko godina uspostavili ste jake veze sa srpskom alternativnom scenom, s nekoliko pjesama bili ste prisutni i na zapaženoj nezavisnoj kompilaciji 'Što treba maloj deci', a sada ste dio uspješne kompilacije 'Bistro na rubu šume'. Čini se da je umrežavanje i nastupanje zajedno ostalo gotovo jedini način da se bendovi nametnu široj publici.

Branko: Mi smo se umrežavali i imali dobre odnose s većinom glazbenika koje smo cijenili na srpskoj nezavisnoj sceni, najviše iz razloga što tada u Zagrebu takve scene nije bilo. Pri tom najviše mislimo na Ilegalne poslastičare, ekipu okupljenu oko kompilacije 'Šta treba maloj deci' (a gdje je kumovao Ivan Tobić), a u posljednje vrijeme i aktivnosti grupe Škart s kojom relativno često surađujemo. Čini mi se da su bendovi i autori oko 'Bistroa' konačno u Zagrebu stvorili prepoznatljivu i jaku jezgru. Svemu je kumovala situacija na diskografskoj sceni, ljudi su shvatili da samo sviranjem mogu nešto zaraditi od svoje glazbe jer su ostale opcije otpale.

Goran: Cijelu priču oko kompilacija 'Bistroa na rubu šume' organizacijski je najviše iznijela kantautorica Zvonka Obajdin. Naš delegat za tu priču bio je bubnjar Radosti! Mišo. Sviđa mi se koncepcija da se na svakom od tri diska ne nalazi previše izvođača i da se na društvenim mrežama i internetu svako izdanje podgrijava najavama i klipovima. Nina Romić napravila je lijepu stvar jer je svojim imenom povukla i ostale. Među njima posebno nas je fascinirao Miki Solus, dečko sposoban za fenomenalnu verbalnu logoreju. Podsjeća me na Tobića i mislim da bi se mogao zanimljivo razvijati u budućnosti. Nastupali smo dosta s Felonom, kantautorom koji trenutno u Kanadi skuplja pare za snimanje albuma i Vlastom Popić, čija je frakcija Seine zastupljena na kompilaciji. Nadam se da će biti dovoljno strpljivi i vrijedni i da će dočekati novac i slavu.

288552,288517,285968,281232