Glavni je junak nekadašnji ugledni dirigent Boljšoj teatra, Andrej Filipov, koji danas radi kao čistač i mašta da će jednoga dana ispraviti nepravdu koja mu je nanesena kada je kao 'neprijatelj naroda' sramotno smijenjen, i to usred koncerta. Baš zato nije mogao odoljeti prilici da ponovo okupi svoj stari orkestar i s njim ponovo zasvira Čajkovskog te pronađe 'savršen zvuk' i ispravi povijesnu nepravdu. Filipov ukrade pozivnicu upućenu Boljšoj orkestru koji je pozvan na gostovanje u pariško kazalište Chatelet, okupi svoju ekipu vozača ambulantnih kola, snimatelja tona u pornićima, taksista, strastvenih komunista, sitnih prevaranata i penzionera, s kojima se uputi na put koji će im vratiti samopouzdanje i vjeru u život...

Rumunjski redatelj s francuskom adresom Radu Mihaileanu zamislio je 'Koncert' kao bajkoviti crowdpleaser koji, baveći se pričom o strasti prema glazbi, progovara o traumatičnoj tranzicijskoj stvarnosti. Siromaštvo, omalovažavanje i depresiju koji su svakodnevnica njegovih junaka Mihaileanu tretira s humorom i uz karikiranje, pa ostavlja dojam gotovo holivudski nadrealnog pogleda izvana. Mihaileanu kao da ponešto zna o životu u postsocijalističkoj distopiji, no borba za egzistencijalni minimum, aveti prošlosti koje i dalje upravljaju emocijama većine te novonastalo raslojavanje društva iz njegovog rakursa djeluju kao lepršave i zabavne, nestvarne epizode. Poveznice s tranzicijskom zemljom poput naše više su nego očigledne, no teško je zamisliti da bi se neki domaći redatelj s ovolikom bezbrižnošću dohvatio spomenutih motiva. Vjerojatno je i bolje tako, jer Mihaileanuov pristup nije urodio baš sjajnim rezultatom. Njegova gorko-slatka pripovijest u konačnici niti je osobito zabavna niti osobito dirljiva.

Karakterizacija likova posve je plošna i mahom počiva na najgorim stereotipima - Romi su bezbrižni, rasplesani šverceri i krivotvoritelji koji su beskrajno talentirani za glazbu i uživaju u svom nomadskom načinu života, Rusi stalno piju, komunisti se okupljaju u opskurnim rupčagama... Naličje polariziranoga ruskog društva predstavljeno je kroz lik violončelističkog superstara, bahatog tajkuna i sluge oligarha povezanih s mafijom. Scena u kojoj na svadbi jednog takvog moćnika dolazi do strahovite pucnjave zamišljena je vjerojatno kao camp zafrkancija, no da bi bila uspješna nedostaje joj nešto umješniji redatelj žanra, recimo Robert Rodriguez

Neuvjerljivost radnje uočljiva je na svim razinama, a mogla bi osobito iritirati poklonike klasične glazbe koje će redatelj teško uspjeti uvjeriti da je moguće da orkestar, u kojem sviraju ljudi koji 30 godina nisu taknuli svoje instrumente, odsvira besprijekoran koncert.

Među glumačkom ekipom najviše se istaknula francuska glumica Melanie Laurent, jedna od zvijezda Tarantinovih Nemilosrdnih gadova, koja će na svom zvjezdanom putu, čini se, morati pronaći neke komercijalno ili umjetnički izazovnije projekte ukoliko želi krenuti stopama svojih prethodnica Marion Cotrilliard i Audrey Tatou