'Moja sestra je bila plesačica i jako ju je zanimao balet', objašnjava Aronofsky korijene svog novog filma 'Crni labud', trilera o ludilu u svijetu baleta, s Natalie Portman i Milom Kunis u glavnim ulogama.

'To je bilo nešto što ja nisam razumio. Ali kako sam postajao stariji, razmišljao sam o svjetovima u koje mogu smjestiti filmove pa sam se sjetio baleta kao zanimljivog svijeta za istraživanje. Osim toga, uvijek sam volio 'Dvojnika' od Dostojevskog, priču o čovjeku koji se probudi i pronađe svog dvojnika, koji zamijeni njegov život. Zatim sam išao gledati 'Labuđe jezero', misleći da je to samo hrpetina djevojaka u haljinicama. Nisam imao pojma što je to. Ali kada sam vidio da postoje Bijeli labud i Crni labud, koje glumi ista plesačica, bio je to trenutak inspiracije, sve je počelo sjedati na svoje mjesto.

Nakon izlaska ‘Hrvača’ rekli ste da niste znali puno o hrvanju kad ste ga počeli snimati, a sada govorite istu stvar u slučaju baleta i ‘Crnog labuda’. Očito je da volite istraživati nepoznato…

Mislim da te znatiželja drži mladim. Učenje novih stvari je ono što te tjera da ideš dalje. Zanimljivo je, inače postane dosadno.

Između ta dva filma možemo povući paralele – oba su o izvođačima koji se moraju forsirati do svojih fizičkih i emocionalnih granica. Vidite li ta dva filma kao dio istog paketa?

Da, svakako. Veselim se danu kad ćemo ih moći oba zajedno, zaredom gledati u kinu. Između Mickyjevog lika u ‘Hrvaču’ i Nininog lika u ‘Crnom labudu’ postoji jako puno sličnosti – oboje su umjetnici koji koriste svoja tijela kako bi se izrazili, usput si nanoseći jako puno štete. Razlika je u tome da je jedno najviša, a drugo najniža umjetnost, ako ih možemo nazvati umjetnošću. Puno ljudi ne bi zvalo hrvanje umjetnošću, ali ja volim tu usporedbu. Priče su jako različite, ali usporedba postoji.

Vincent Cassell je izjavio da Vas kao autora doživljava kao redatelja europskog stila. Sličan senzibilitet imaju i neki drugi mladi redatelji, kao Sofia Coppola i James Gray. Vidite li sebe kao dio novog vala američkih redatelja?

Ne mislim da smo baš toliko mladi, svi mi starimo. (smijeh) Ali lijepo je biti u društvu imena koje ste spomenuli. Nekoliko ih poznajem, iako Sofiju nisam nikada upoznao, no velik sam obožavatelj njezinog djela. Jamesa malo poznajem, ali svi smo prilično odvojeni. Mislim da neki od njih imaju svoj klub, ali ja nisam dio njega. Često sam u New Yorku i radim svoje stvari.

Seksualnost je u 'Crnom labudu' dosta izražena, čak i prilično ekstremno za jedan američki film. Jesu li vam ikada rekli da je ublažite?

Nitko mi nije rekao da je ublažim. (smijeh) Drago mi je zbog toga, a pretpostavljam da to jest pomalo riskantno za jedan američki film, no danas ima toliko seksa u našoj kulturi, na internetu... Mislim da je kod mene ona prilično blaga u usporedbi s time što se sve može pronaći okolo.

Kakva je bila reakcija baletnog svijeta na ovaj film? Je li im se svidio?

Bili su prilično rezervirani. Obično je reakcija: 'Želiš snimati film? Naravno!' Ali oni nisu takvi. Bili su vrlo nezainteresirani i neprijateljski raspoloženi. Bilo je jako teško upasti u taj svijet.

Što mislite, zašto?

Jebe im se za bilo što osim za balet. Stvarno ih nije briga za filmove. To nije njihova umjetnost i čini se da ih uopće ne zanima. Mislim da ima neke veze s popularnom kulturom, ne znam. Toliko su fokusirani na balet, oni žive, dišu i umiru od baleta. Dobro, možda ne umiru jer svi odlaze mladi u mirovinu, ali čak i onda, ostaju u tome kao učitelji i sl.

Kako ste ih onda nagovorili?

Bilo je nekoliko zainteresiranih ljudi, nekoliko plesača, nekoliko nezadovoljnih plesača i nekoliko velikih zvijezda. Počeli smo surađivati s Benjaminom Millepiedom iz New York City Balleta, koji je jako poštovan u tom svijetu. On nam je otvorio mnoga vrata i uveo nas na mnoga mjesta.

U filmu ima mnogo specijalnih efekata. Jeste li uživali u tom dijelu posla?

Ima oko 250, 300 kadrova digitalnih efekata. Bilo je teško jer smo se morali žuriti kako bismo stigli u Veneciju. Imali smo puno posla, ali bilo je zabavno. Moja povijest jest utemeljena u animaciji, što je vrlo slično CGI-ju. Uživam u tome što se sve može učiniti s digitalnim efektima. U usporedbi s redateljima od prije 20, 30 godina, daleko manje vremena imamo na setu jer je snimanje filma strašno skupo. Ali u prednosti smo po tome što, ako pogriješimo, sve to možemo popraviti digitalno.

Je li osvajanje Zlatnog lava u Veneciji za 'Hrvača' jako promijenilo Vašu karijeru?

Mislim da nije. Još uvijek snimam filmove u Americi gdje većina ljudi baš i ne zna puno toga o europskim nagradama, a mislim da im one ništa i ne znače. Nije da me predsjednik zove ili tako nešto... Mislim da je tada predsjednik bio Bush, pa mi je zapravo i drago zbog toga, iako bih volio da me Obama nazove (smijeh).

U Veneciji ste imali i dobrih i loših dana. Jeste li bili nervozni kada ste se vratili s 'Crnim labudom'?

Ako govorite o 'Fontani', odlično sam se proveo i publika je bila sjajna. Dobio sam neke negativne kritike, koje se pokazuju pogrešnima kako vrijeme prolazi. Poput dobre boce vina koja je prerano otvorena. A prije dvije godine, s 'Hrvačem', bilo je potpuno ludo. Nitko nije obraćao pažnju na nas, bili smo jedan od posljednjih filmova na festivalu i nitko nije ništa očekivao. Svi su reagirali: 'Mickey Rourke kao hrvač? Jesi li ti lud?' A onda se dogodilo i bilo je ludo.

Ovog puta, s 'Crnim labudom', nisam bio toliko nervozan, iako je film otvorio festival. Premda, posjeli su me pokraj talijanskog predsjednika koji je star osamdeset i nešto godina, a kraj njega je sjedila njegova supruga, pa sam si mislio: 'O, Bože, ovaj film ima ecstasy, lezbijke, rave, samoranjavanje...' Stoga sam se nagnuo i rekao: 'Žao mi je zbog onog što će se dogoditi. To je vrlo uznemirujući film i ne znam što reći...' A on je rekao: 'Ne brini, trudit ću se ne osjetiti nikakvu emociju.' Na kraju filma sam ga pogledao, a on je rekao: 'Pokušao sam, ali sam ipak osjetio emociju.' Bila je to dobra pobjeda za mene. (smijeh)

Jeste li u kontaktu s Mickeyjem Rourkeom?

Da, nazvao me u petak da mi poželi sreću u Veneciji i da se požali da njegov film ne ide u Veneciju, a ja sam mu rekao: 'Eto vidiš da je to bilo zbog mene!' (smijeh) Još uvijek pričam s njim, šalimo se i on mi šalje smiješne SMS-ove, još uvijek smo prijatelji.