'Banane', dokumentarni film o korporaciji koja je latinoameričke radnike učinila sterilnima zbog korištenja ilegalnog pesticida DBCP na plantažama, stigao je i u hrvatsku distribuciju, zahvaljujući udruzi Restart i Dokukinu CROATIA. Razgovarali smo sa švedskim redateljem Fredrikom Gerttenom prije njegovog polaska u Nikaragvu, gdje planira pokazati film pred žrtvama cijele priče, latinoameričkim radnicima.

'Priča o sterilnim radnicima na plantažama banana jako je dobro poznata u zemljama koje proizvode banane. Povijest kompanija koje se bave bananama i njihove umiješanosti u politički razvoj mnogih zemalja je također bolna i dobro poznata svima koji nešto znaju o povijesti Južne Amerike. Nagomilalo se tu puno krvi, državnih udara, masakriranja, ubijanja sindikalnih vođa, iskorištavanja... Švedski novinar koji radi u Nikaragvi davao mi je svježe informacije o tome što se tamo događa, s američkim odvjetnicima koji su blizu odvesti cijeli slučaj na američke sudove.'

Jeste li našli inspiraciju u nekim drugim dokumentarcima prije snimanja 'Banana'?

Gledam mnogo dokumentaraca i stalno učim. Kada pričamo priče iz tzv. Trećeg svijeta, najveći je izazov taj što našu publiku često nije briga. Znamo da siromašni smeđi ljudi pate, a više nas je briga kada bijeli ljudi imaju problema. Možemo se lakše identificirati. Bio sam sretan kada sam pronašao američkog odvjetnika, bio je to način da se spoje dva svijeta. Nisu više samo banane putovale na sjever, već i radnici s njihovih plantaža.

'Banane' funkcioniraju i kao sudska docudrama. Je li to bila prvotna namjera ili je jednostavno tako ispalo zahvaljujući zatečenom materijalu tijekom samog snimanja?

Tijekom istraživanja zaljubio sam se u 'Erin Brokovich' s Julijom Roberts. Ali kada sam saznao da će Juan Dominguez biti prvi odvjetnik koji će slučaj odvesti u SAD, odlučio sam se usredotočiti na suđenje. I sretan sam zbog toga jer Juan Dominguez premošćuje jaz između Centralne Amerike i SAD-a na vrlo živopisan način. Da bi imao jaku naraciju u filmu, moraš ostati usredotočen. Moj glavni lik, Juan Dominguez, riskira puno toga i evoluira u sudnici.
U početku nisam bio zadovoljan time koliko vremena provodim u sudnici, ali to je donijelo neke jedinstvene trenutke. Poput priznanja Davida Delorenza iz Dolea, koji je priznao da je tvrtka koristila zabranjeni pesticid čak i kada su druge kompanije to prestale raditi. Sudski materijal snimila je kompanija koja pokriva važne sudske slučajeve u SAD-u. Tehnička je kvaliteta loša, ali sadržaj je jak. Imali smo na raspolaganju 50 dana sudskog materijala. To je ogroman posao. Nisam siguran da bih to volio ponovno raditi.

Dole Food Company vas je tužio sudu zbog klevete. Kako ste se borili protiv toga?

Nisam očekivao da će me tužiti. Koristili smo javni materijal i u filmu stvarno nema ničega zbog čega bi nas mogli tužiti. Odvjetnici su nam dali zeleno svjetlo prije nego smo pustili film u distribuciju. Ali sada shvaćam to da, ako korporacija želi nešto zaustaviti, ona će to pokušati čak i ako je u krivu. Oni mogu stvoriti svoju vlastitu istinu. Borili smo se tako što smo svijetu objasnili da je Doleov napad na nas samo PR spin. Pokušali su okrenuti priču, ubiti glasnika na klasičan način. Njihov direktor priznao je da su koristili zabranjeni pesticid čak i kad su drugi prestali, čak i kada im je proizvođač kemikalije rekao da prestanu.
Film smo također pustili i u švedskom parlamentu te dobili podršku od ljudi iz cijelog svijeta. Na kraju su veliki Doleovi klijenti u Švedskoj rekli Doleu da povuku tužbu jer im je prijetio masovni bojkot.

Nadam se da neće tužiti mene zbog ovog intervjua...

I ja se nadam. Ne znam za hrvatske zakone, ali u SAD-u novinari su se bojali citirati moje izjave. Riskirali su svoj posao prenošenjem moje verzije priče. To je stvarno tužno.

Čini se da je Južna Amerika vječna žrtva – ratovi, korporativna pohlepa, iskorištavanje, korupcija, siromaštvo... Što su, dovraga, učinili da su to zaslužili?

Južna Amerika je najbogatiji dio Amerike. Pa nije čudno to da postoji duga povijest pljačke i vlada koje primaju zapovijedi od stranih korporacija. Tvrtke koje se bave bananama moraju kontrolirati zakon i red u zemljama proizvodnje jer bi im štrajk jako lako mogao uništiti proizvod. Stoga jedan od razloga jest i taj da u zemljama postoje jako slabe demokratske institucije, koje su u vezi s korporacijama.
No film bi mogao pomoći. Priča o tužbi obišla je svijet, film je prikazan na svim kontinentima i u kinima mnogih zemalja. No i prije tužbe prodan je u deset zemalja, uključujući Ameriku, Njemačku i Francusku.

Može li uopće jedan film promijeniti svijet? Ili barem neke njegove dijelove?

Ljudi mogu promijeniti svijet. Filmovi ih mogu natjerati da misle, osjećaju i ponekad djeluju. Mi redatelji dio smo kulturnog otpora. Nismo ni političari ni novinari. Naši filmovi često sadrže emocionalnu informaciju. Ako ljude iz filma uzmeš k srcu, one će u njemu i ostati.

Kuda dalje?

Neću raditi tradicionalni nastavak, već film o slobodi govora. Priču o tome što se nama dogodilo. Osjetio sam što to znači na svojoj koži, kada nas je korporacija progonila. To je jako zanimljivo, mislim da tu leži dobra priča. Ponešto za debatu između novinara, filmaša i pravnika. Trebamo bolju zaštitu, pronaći načine da si međusobno pomažemo. Znam da nismo jedini koji su napadani. Puno filmova, puno važnih priča se zabranjuje. A filmaši to čak ne smiju ni komentirati.