Pričalo se o 'Cirkusu', ali i mnogim drugim temama – trudnoj Monici Bellucci, 'Batmanu', radu američke Akademije i Americi nakon 11. rujna, životu u Sarajevu i Francuskoj, filmskoj industriji u Bosni, planovima za snimanje u Indiji i jednom 'velikom holivudskom projektu' za budućnost, koji je još uvijek tajna...

Krenimo od same geneze projekta – pročitali ste roman Ivice Đikića i rekli: 'Ovo moram odmah snimiti!' Ili...?

Dino Mustafić, moj kolega i prijatelj, je pročitao roman, nazvao me i rekao: 'Slušaj, pročitao sam super roman, nešto što sam oduvijek tražio.' I dao mi ga da pročitam. Kad sam ga pročitao, rekao sam: 'Što se meni nikad ovako nešto ne desi!' Dvije do tri godine je to trajalo, ja sam radio neke druge stvari, pripremao se za i snimao 'Triage'... Dino me zatim nazvao i pitao bih li ja radio 'Cirkus Columbia', jer je on morao raditi neke druge stvari. Nakon dvije godine, uzeo sam knjigu, počeo pisati scenarij pa negdje na pola puta odlučio posve skrenuti s predloška.

Je li to bilo u dogovoru s Đikićem?

Da, ja sam ga negdje baš tada zamolio da mi se pridruži, jer to je ipak njegova beba. Zajedno smo došli do ovog, konačnog scenarija.

'Cirkus Columbia' je došao nekako brzo nakon 'Triage', odmah sljedeće godine, dok je između ranijih projekata bilo puno više godina pauze. Je li plan održati taj tempo?

Ja nemam projekciju svoje karijere. Stvari dolaze i događaju se, prije 'Triage' se trebao dogoditi film u Indiji, na koji sam potrošio dvije godine, pišući scenarij i pripremajući se i na kraju ništa. Nije lako snimiti film.

To nije onaj kada je Monica Bellucci zatrudnjela i otkazala... To je bilo u Maroku još ranije...?

Da, to je bilo prije, u Maroku. Trebao sam sada raditi s Bonom Voxom, zajedno smo pripremali scenarij u Irskoj, ali kada sam završio 'Cirkus Columbia', rekao sam – ne mogu, umoran sam. Sama perspektiva da odem sada u šest mjeseci u Ameriku, u New Mexico, pa šest mjeseci u Irsku... ne mogu to. Umorila su me dva filma za redom pa mi je sada najljepše biti kod kuće u Sarajevu.

Vratili ste se u Sarajevo – znači da se tamo može živjeti i raditi od filma?

Teško da se može živjeti samo od filma. Filmovi koje ja radim su koprodukcije, ali raditi samo bosanske filmove je gotovo nemoguće.

'Cirkus Columbia' ima i jake glumce – jesu li Miki Manojlović i Mira Furlan bili prva opcija i je li postojao plan B ako oni odbiju?

Bili su prva opcija, nikad ne razmišljam o planu B, jer mi glumci nikada nisu rekli 'ne'.

A Monica Bellucci?

Istina, ali to su drugačije situacije, u kojima zbog jednog problema s glumcem ili glumicom može propasti cijeli film. Kad se rade takvi filmovi u inozemstvu oni su financirani zahvaljujući snazi glumačkog imena. Da vam pravo kažem, u tom trenutku sam i ja dijelom zaključio da prestanemo s projektom, jer nije jednostavno doći do velikih imena i usaglasiti datume. Nakon što sam jedva sve dogovorio, dogodi se tako nešto pa se čovjek umori...
Kod nas na svu sreću još uvijek ne postoji taj princip. Mi ne radimo filmove zbog novca, niti da bi se obogatili. To nije ta vrsta filma. To jest proizvod, ali ne proizvod tipa 'Batman', što je nešto sasvim drugo.

Kako je živjeti s Oscarom? Osjećate li pritisak?

(smijeh) Što mislite, je li veći pritisak živjeti s Oscarom ili bez njega?

Nemam pojma, zato pitam...

Vjerujte – bez!

Neki ljudi očekuju da se tako nešto ponovi pa čak i nadmaši. Biti debitant s toliko nagrada jest u neku ruku teret, koliko god i neosporno koristilo u karijeri.

Vjerujte, meni je lakše živjeti s priznanjima. No iako je 'Cirkus Columbia' sada BiH kandidat za Oscare, nemamo šanse. Zašto? Zato što sam već jednom prošao kroz sve to i znam proces kandidature. Tu je jako puno elemenata u igri, imate li američkog distributera ili ne, ako da, koliko je on velik. Nije isto hoće li vaš film komisija za strane filmove gledati u petak navečer i poslije se susresti s vama, postaviti vam pitanja, razgovarati... Ili će prikazati vaš film u četvrtak ujutro, negdje sa strane...

Možda kažu: 'Njemu smo već jedan dali, što će mu opet?' Pa je u startu isključeno...

Ma ima toliko raznih elemenata u cijelom procesu, svi ti razni članovi Akademije koji žive u raznim dijelovima Amerike... Ja sam u Ameriku tijekom 2000. i 2001. godine putovao 15 puta. Oni vas žele upoznati, vidjeti tko ste, postavljaju pitanja... To je posao. Ja danas nisam spreman ići ponovo kroz sve to. Kao što reče moj profesor: 'put je od nula do jedan, poslije je sve ponavljanje'. Što znači – dobit ćeš jedan Oscar i to je obavljeno. Ako mi daju drugi, neću ga odbiti, to će biti divno, ali nije mi to prioritet. Ako moram birati između: provoditi vrijeme promovirajući film, sjediti kod kuće pišući novi ili provoditi vrijeme kod kuće s obitelji, pogodite što će biti od toga?

Treća ili kombinacija druge dvije...

Tako je, kombinacija je možda najbolja opcija. Prošla me volja za promocijama.

I što sad – Bono je na ledu...

Ha ha ha, čuj ti njega, 'Bono je na ledu'...

Pa dobro, možda ga odmrznete za par godina...

Ajde da sam i to čuo, zvuči tako bezobrazno... Ma nije Bono na ledu, naći će on drugog redatelja za svoj film i napravit će to jako brzo. Ne znam što je sljedeće. Upravo pišem scenarij u Sarajevu, s Peđom Kojevićem, a aktivirao se opet i indijski film koji sam trebao snimati prije nekoliko godina. Želio bih raditi i jedan veliki film, o kojem još ne želim pričati. Sve je još u fazi priprema i pisanja.

Američki?

Da. Ako to dođe na red, bit će za nekoliko godina, nema žurbe.

Nije 'Batman' ili 'Spider-Man 6'...?

Nije. Nažalost. Šalim se, nije na svu sreću. Ja sam odrastao, ali mogao sam otići u te vode. Nakon što sam dobio sve nagrade koje postoje u Los Angelesu – i Zlatni globus i Zlatni satelit i Oscar... Sve što postoji, ja sam dobio unutar šest mjeseci. Tada sam mogao raditi što sam želio. Šefovi studija, agenti i producenti su oblijetali oko mene. Ali ja zaista nikad nisam sebe vidio u tom krugu. Zapravo, ja jako volim Europu. U to je vrijeme Amerika bila u post-11-rujanskom razdoblju i postala je jako čudno mjesto. Meni se Amerika tek odnedavno počela ponovo sviđati. Volio sam je do 11. rujna pa sam, kao i svi mi, patio za izgubljenom Amerikom.
Nakon 11. rujna u Americi se dogodio proces koji me užasnuo, stvari kojima su se ti ljudi smijali, sustav vladavine u Rusiji, on isu ga tih godina iskopirali. Svatko tko je mislio drugačije od njih bio je protiv njih. U tom smislu mi je Europa uvijek više odgovarala. Pogotovo Francuska, u kojoj sam živio desetak godina i mogao sam reći sve što mislim, a da nitko ne misli da ga zbog toga mrzim i da me treba ubiti.