Na putu za koncert Suzanne Vege u Tkalči sam srela frenda koji je moju glazbenu ekspediciju na Gradec popratio samo šturim: 'A, Suzanne Vega! My name is Luka! (pauza) Hm. To je otprilike sve što o tome imam reći.' Tko da mu zamjeri? Od Lukinog zlatnog doba mnogo je vode proteklo, gotovo dvadeset i pet godina, a Vega svoj pop-hit o zlostavljanom dječaku s drugog kata nije uspjela nadmašiti – pretpostavimo li da se oko toga uopće trudila.

Kantautorice Veginog kalibra i komercijalne orijentacije, avaj, ne prodaju milijune albuma niti pune arene – čak ni relativno intimno gornjogradsko gledalište koje broji šestotinjak sjedala u mlačnu zagrebačku ljetnu večer nije bilo sasvim popunjeno (možda je tomu kumovala cijena ulaznice od 200 kuna, što u doba jake koncertne konkurencije u Zagrebu i nije malo). A već i površan pogled i generacijsko profiliranje publike potvrdio mi je da je većini prisutnih koncert Suzanne Vege ne samo glazbeno, nego i nostalgično putovanje kroz vrijeme – u kasne i još neokaljane osamdesete – srednjoškolsko tripovanje na pop-alternativke poput Suzanne.

Oni koji su došli s tim filmom u glavi, nisu se razočarali – Vega je odradila (uz jedinu glazbenu pratnju, gitarista Gerryja Leonarda) standardne 'hitove' – Luku, 'Tom's Diner', 'Marlene on the Wall', 'Blood Makes Noise' i 'Caramel'. A da začini glazbenu gozbu, iz svoje je zalogajnice servirala i nekoliko egzotičnijih jela. Naime, u protekla dva desetljeća, otkako je posljednji (i prvi) put svirala u Zagrebu, Vega se bacila i u kazališne vode, pa je kratkim setom nazočne upoznala i s ovim ogrankom vlastite kantautorske karijere – odsviravši tri stvari iz predstave o američkoj spisateljici Carson McCullers, njezinom bogatom i eklektičnom književnom, društvenom, pa i seksualnom životu.

Premda nisu svi bili oduševljeni ovim fragmentom njezinoga opusa (neki od duhovitijih komentara koje sam čula bili su: 'Zamisli nekoga ovdje da pjeva o Šenoi, Kovačiću ili Krleži'), Suzanne je uspjela ovaj set bezbolno uklopiti u 75-minutnu glazbenu priču o svojoj karijeri, čiji su rukavci bili i suradnja sa Sparklehorseom i Davidom Lynchom preko pjesme o Pablu Picassu, 'The Man Who Played God'.

Glazbeno se pletući u američku književnost, kazalište, popularnu kulturu i film (opjevala je i suludu vezu Franka Sinatre i Ave Garder), Vega nije zanemarila ni intimniju razinu koncerta – komunikaciju s publikom, podijelivši oduševljenje Zagrebom i pokoju zanimljivu anegdotu – poput one o vikinškom sprovodu mačka njezinih roditelja, koji ju je nadahnuo da napiše pjesmu o vlastitom nadgrobnom spomeniku, 'Tombstone'. Regularni dio tekme Vega i Leonard odradili su u sat vremena, u produžecima su ispunili glazbenu želju iz publike, 'In Liverpool'.

Je li Suzanne Vega zapalila Gradec, je li publiku digla na noge, hoće li se priče o ovom koncertu prenositi s koljena na koljeno? (Hoće li sklerotična gledateljska koljena uopće doživjeti sljedeći Vegin koncert za dvadeset godina?) Lagat ću vam ako vam kažem da je bilo ludo i nezaboravno. Ali postoje iskustva koja se ne mjere nesvjesticama i vatrometima – koja su vrlo bliska odlukama umjetnica poput Vege – da raskrste s velikim diskografima i pokrenu vlastitu izdavačku kuću. Postoji glazba koja se sluša sjedeći i putovanja na koja se valja otisnuti pješice.