Film je tek jedna od sila koje su poput snažnog vira usisale velik broj ljudi u Sarajevo, centar svijeta ili barem regije u ovih desetak dana. Filmski glamur, crveni tepisi, sve je to tek izgovor za dolazak u grad koji za vrijeme Festivala živi punim plućima, baš kao da ostatak godine diše smanjenim kapacitetom, pa se svim silama hvata za i najmanji djelić zraka.

Ulice su zakrčene, kafići prepuni, zabava zahvaća sve pore grada, stvarajući kolone automobila koji, čini se, bez ljutnje vozača, gmižu gradom.

Festival je potreban Sarajevu na svim razinama. Materijalno, hoteli se dobrim dijelom popune, taksiji rade bez prestanka, kafići toče hektolitre alkohola, u ćevabdžinicama se kao na pokretnim trakama izmjenjuju ljudi željni okusa pravih sarajevskih ćevapa (što se čini jedinom konstantom tokom cijele godine). Emocionalno, vjetrovi optimizma propuhuju gradom kroz vesela lica neopterećenih turista i filmaša i kroz neke drukčije ideje svjetova, one filmske. A kad se na grad spusti mrak s okolnih planina, sa sobom dovuče svježe noći kao neke nove nade.

'Prijenos', redatelj Roland Varnik

I dok u Sarajevu i u noćima struji struja, život s nestankom električne energije staje u vrlo dobrom mađarskom filmu 'Prijenos', koji je u konkurenciji natjecateljskog programa igranog filma. U primorskom gradiću u neodređenoj zemlji ostaju samo pojedinci okruženi gomilama ugašenih televizora, računala na otpadu i akumulatora koji označavaju jedinu poveznicu s realnim životom. Sve to, ili tek to, u jedinstvenoj zvučnoj kulisi šuma mora, sirena brodova i zrikanja pokojeg zrikavca (čak i ti vječno uporni primorski pjevači su utihnuli). U toj sumornoj stvarnosti ugaslog gradića u kojemu je jedina konstanta odlazak stanovnika nesanica i odlasci ljudi priječe trojicu braće u želji da prežive, zadržavajući zdrav razum.

Film redatelja Rolanda Varnika vjerno prati atmosferu odumiranja grada uronjenog u apatiju. Emocije izostaju, riječi se minimaliziraju, dok se komadi mozaika polako slažu u tragediju. Ta tragičnost prilagođuje se atmosferi filma ne pogađajući gledatelja snagom emocija već turobnosti. U svijetu u kojemu se ljudi zatvaraju u unutarnje i vanjske zidove, rijedak se osmijeh čini uzaludnim pokušajem bijega, a na kraju, neposredno pred pad zavjese, umjesto optimizma stiže tek osjećaj postavljene ravnoteže.

'Mamut', redatelj Lukas Moodysson

Dio sarajevskog festivalskog života su i kiše, one koje se nećkaju i prvo stvore snažan pritisak, da bi potom, umjesto ljutnje nebesa u obliku munja i gromova, tek oplahnule gradske ceste, dodatno zgušnjavajući vruću vlagu. U večeri kad je najbolje ostati doma uz pivo i reprize na lokalnim televizijama, Sarajlije i gosti, čak njih tri tisuće (vrlo slobodne procjene), sjatili su se u Zetru kako bi pogledali novi film Lukasa Moodyssona Mamut'. Nadaleko poznatu sarajevsku opuštenost ilustrirala je i činjenica da se do posljednjeg trena nije znalo gdje će se projekcija održati. Ležernost jest dio šarma, ali počesto i opterećenje organizatorima, gostima i gledateljima.

'Mamut', jedan od očekivanih filmova Festivala, kako zbog samog redatelja koji je postavio visoke umjetničke standarde u svojim prethodnim filmovima poput 'Ljilja zauvijek', tako zbog poznatih glumaca Gaela Garcije Bernala i Michelle Williams, ipak je pomalo razočarao. Film o obiteljskim otuđenjima bavi se egzistencijalnim pitanjima koja staju između roditelja i djece, jednako i u suvremenom svijetu bogatstva i siromaštva.

Osnovna točka jasna je na samom početku filma, a udaljavanja prate diskretno prikazane tjeskobe likova, posebno majki. U usporenom ritmu paralelno vođenih priča gradacija se gotovo ni ne osjeća, a kulminacija stiže iznenada, da bi, kad se lavina napokon pokrene, pomalo kalkulantski zastala na pola puta. Od glumaca najviše su oduševila djeca, na kojoj se najbolje očituje usamljenost i izgubljenost u različitim sredinama.

Sarajevo i dalje uz film živi svoje zvjezdane dane svim svojim bićem, do (nažalost) skorog triježnjenja.