Filmska industrija nikad nije imala previše vremena, no danas posebno, kako se svijet ubrzao, a demokratizacija tehnologije uzrokovala potpuno zasićenje sadržajima, cijeni projekte koji se mogu prodati, kako produkciji, tako i publici, na osnovi jednog brzopoteznog pitcha, revolveraški izvučene rečenice koja je dovoljna da se usmjeri pažnja prije nego se zarola početna špica. Mate Matišić krenuo je sa svojim dramskim tekstom, a onda mu se pridružio Vinko Brešan i pomogao mu doraditi i preraditi ga u komediju koja peca vrlo jasnim, koliko i provokativnim konceptom: svećenik buši kondome ne bi li povećao natalitet.

Ma koliko zvučao jednostavno, Matišić i Brešan morali su već na prvoj razini transformacije koncepta, pretakanja jednostavne ideje u filmski scenarij, pronaći način za žongliranje s itekako puno elemenata, a rezultat je sljedeći – populacijska politika i pedofilija klera susreću lokalne moćnike, turizam, rasizam i PTSP, ali i brkate zavodnike, nesposobne policajce, gay političare i Kineze priučene klapskom pjevanju, zajedno zapletene u ribarsku mrežu nove 'otočke komedije'.

Podžanr je to koji je, eto, postao središnjom trilogijom Brešanovog opusa, ali i prokušani recept za uspjeh na tržištu zaljubljenom u duhovite provincijske priče. Ovom, najnovijom, Brešan je kvalitativno uspio nadmašiti svoje dosadašnje hitove, 'Otok' i 'Maršal', zbog čega se 'Svećenikova djeca' slobodno mogu nazvati njegovim možda ne najboljim, no svakako najambicioznijim ostvarenjem koje se, za razliku od prva dva dijela 'trilogije' usmjerena na obračune s demonima prošlosti, u potpunosti bavi prezentom i futurom hrvatske stvarnosti.

'Svećenikova djeca' uglavnom uspješno spajaju sve od blesavog narodskog slapsticka preko pametno utisnutih rukavaca mračne drame do vesele galerije klišeja koji likove, srećom, pretvaraju u karikature taman onoliko koliko je potrebno da se zadovolje očekivanja žanra, s rijetkim prelaskom praga u svijet iritantnog pretjerivanja i kreveljenja. Komedijom o izoliranoj zajednici koja dobronamjernim socijalnim inženjeringom gadno narušava poredak opće slike stvari, ali i privatne mikrokosmose stanovnika, Brešan je izvršio elegantno seciranje današnjeg hrvatskog društva zarobljenog između praznovjerja lokalne sirotinje i luksuza biskupove jahte, okova konzervativnosti tradicije i transkulturne globalizacije 21. stoljeća. S malo Fellinija, posoljenim američkim screwballom s okusom maslinovog ulja.

No još je važnije to da 'Svećenikova djeca' nisu primarno film o otoku, Crkvi, seksu i današnjoj Hrvatskoj – svi ti segmenti odbijaju se o jezgru temeljnog celuloidnog iskustva, dobru staru priču o dobrim ljudima koji pokušavaju činiti dobre stvari, no s neočekivanim, katkad opasnim i nimalo dobrim posljedicama. Tj., kako bi svoje viđenje problema definirao paranoidni superdesničar iz lokalne apoteke (glumi ga sjajni Dražen Kühn), s neočekivanim 'nuspojavama'.

Brešanovo insistiranje na glavnoj glumačkoj ekipi (Mikić, Butijer, Škaričić, Kühn) od prvog skiciranja filma do njegove finalizacije pokazalo se i više nego opravdanim – Krešimir Mikić snašao se u glavnoj ulozi svećenika s misijom bez nasilnog potenciranja motiva sukoba svjetova u koji bi možda upali neki manje talentirani glumci, a kemija galerije glavnih, alanfordovskih likova funkcionira koliko i apsurdnost situacija u koje upadaju.

Rezultat, naravno, nije bez mana, ali jest film koji je tako lako mogao izgorjeti u grotlu najgoreg populizma, no koji se, čak i ako na prvi pogled izgleda kao još jedna mala seoska priredba hrvatskog ruralnog mentaliteta, svejedno gleda kao relativno inteligentna, stilski moderna, pa na trenutke čak i urnebesna hrvatska komedija 21. stoljeća. U kontekstu suvremene povijesti vječno problematične hrvatske kinematografije i onoga što ima potencijal da postane nacionalni blockbuster, to stvarno znači puno.