Dolazak nekoliko tisuća sirijskih izbjeglica u Hrvatsku u protekla dva dana mnoge je ostavio zatečenima, ali u cijelom tom kaosu koji trenutno vlada - i vrlo ponosnima, jer fotografije koje stižu pokazuju da Hrvatska možda nije zemlja obilja, ali srce je uvijek veliko.

Za Dina Rađu, koji je davno u vihorima rata otvorio vrata svog splitskog doma sarajevskom glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću, a kasnije redovito pomagao u mnogim humanitarnim akcijama, pomoći tim ljudima je itekako potrebno.

'To su ljudi koji bježe od rata i smrti, ne bježe zato jer im se poželjelo putovati. Među njima su doktori, profesori, djeca... pa i sami smo tome jednom svjedočili. Upravo zbog toga trebamo pomoći i preko svojih mogućnosti. Uvijek sam za pomoć jer svatko u sebi danas u ovim teškim vremenima treba pronaći malo ljudskosti. Naravno, treba biti na oprezu i biti svjestan nekih opasnosti. Organizacija je trebala biti bolja, ali što je, tu je. Ne smije nam to biti opravdanje da dižemo žicu pred onima koji mole za pomoć', iskren je bio Dino Rađa.

Slično razmišlja i televizijska voditeljica Danijela Trbović: 'Ako netko zna što je prognaništvo i izbjeglištvo, onda to znamo mi zbog rata koji smo proživjeli. Masa naših ljudi je prognana, tijekom rata smo prihvaćali izbjeglice i mislim da nećemo zakazati ni ovaj put te da ćemo pokazati da smo empatični i da ćemo pomoći ljudima. Naravno da postoji organizacijski problem, ali moramo dati najviše što možemo i organizirati se unutar Europske unije i od njih potražiti pomoć.

Tužno je ako nam je izazov bilo kome pokazati da smo ljudi. Čitala sam u nekim člancima napise 'Postoji opasnost da će se...' Pitam se, kako se, kad su u pitanju ljudi, uopće može spominjati riječ opasnost? Takav govor i uporaba vokabulara ne slute na dobro jer je riječ o ljudima koji bježe zato što im je strašno u životu. Moram priznati da sa zebnjom čitam svaku novu vijest o izbjeglicama i nadam se da ćemo zaista pokazati da smo ljudi.'

Glumac i televizijski voditelj Tarik Filipović smatra da Hrvatska treba pomoći, no u situaciji u kojoj se nalazimo, u skladu sa svojim mogućnostima. 'Ljudi su krenuli i neće se vratiti. Ovo što se događa je jedna velika tuga. Svijet je velik i nadam se da će svi ti ljudi uskoro doći do svoje obećane zemlje, a na putu do nje moramo im nekako pomoći', smatra Tarik. 

Anica Kovač jako je ponosna na Hrvatsku koja je u malo vremena pokazala svoju dobrotu.

'Sad će svi reći što se ja opet javljam jer imam sve, ali ja sam s tim što imam uvijek spremna pomoći ljudima. Držim se u životu izreke 'koliko pružiš, toliko će ti se i vratiti'. Ipak, medalja ima dvije strane i pomagati se mora, ali do neke granice, da se ne ugrozi hrvatski narod.'

I HTV-ovo voditeljsko lice Tatjana Jurić slaže se da Hrvatska otvori svoju granicu sirijskim izbjeglicama.

'Slažem se s nastojanjima ljudskog, civiliziranog i efikasnog pronalaženje rješenja za gorući problem cijele Europe, o SAD-u da ne govorim! Ovo je ispit na kojemu naše ustrojstvo na svjetskoj razini tako tužno pada, a svi mi kao pojedinci osjećamo se potpuno bespomoćno. Ovo sutra može biti svatko od nas i da, postoji opravdan strah i potreba da se naši i europski interesi zaštite, nacionalna sigurnost treba nam biti iznad svega, ali prema ljudima moramo biti LJUDI!! Ti ljudi prepušteni sami sebi – ta djeca, uplakane majke i očevi - trebaju pomoć! Organiziranu pomoć i hitnu reakciju. Hitnu - prije nekoliko godina!

Hrvatska ima razvijen sustav civilne zaštite, ovih dana pokazujemo i svoje civilizirano lice, no kako kažu vladajući – s nekoliko tisuća možemo se nositi, a ako dođu deseci tisuća, mi im želimo pomoći, no za to jednostavno nemamo kapaciteta. Ako nam EU zatvori granicu? Tužan je 'naš europeizam' koji ovih dana živimo – zar je zatvaranje granica europeizam?!'

Splitska voditeljica Marijana Batinić svoja bi vrata uvijek otvorila gladnima i žednima.
'Ponosna sam na hrvatsku policiju i novinare te na slike koje su iz Lijepe Naše otišle u svijet. Otvorili smo svoja vrata osobama koje su napustile domove s ruksakom na leđima krenuvši u bolje sutra. Nismo zaboravili biti ljudi i, bez obzira na svjetonazore, vjeru i opredjeljenja, odlučili smo pomoći izbjeglicama. Ukoliko složno djelujemo, sigurna sam da svaka županija i gradovi mogu pronaći, osposobiti i prenamijeniti prostore po uzoru na Kutinu. Nemojmo zaboraviti kako je bilo nama. Nemojmo zaboraviti kako su nama zapadne zemlje pružile utočište kad nam je bilo najpotrebnije, ne samo u Domovinskom ratu, nego i ranije, kad su naši djedovi, a kasnije stričevi, krenuli trbuhom za kruhom.

Stoga čak i ove opaske da se radi o ekonomskim migrantima ne stoje, jer ljudi su se otisnuli u potrazi za boljim sutra, za svoju djecu... Sad kad sam i sama majka znam da se sigurno neću libiti učiniti sve za svoje dijete, a vjerujem i svi ti ljudi koji su se izložili i pogibelji na putu. A što se terorizma tiče, uvjerena sam da teroristi putuju u boljim uvjetima i da su odavno na svojim destinacijama.'