Konačno je i zagrebačku Arenu razdjevičila jedna globalna ženska glazbena zvijezda – trebala je dvorana tog kapaciteta da bi se na čak dva sata R&B veselja udomilo petnaestak tisuća fanova (parter je bio do pola pun), no isto je tako trebao dovoljno velik prostor za akomodiranje njezine pozadine. Ovaj, mislim na bend, prateće vokale i plesače, kojih ima negdje petnaestak i barem pola ih trčkara okolo naokolo. Samo je Beyonce, doduše, lebdjela iznad pozornice na žicama...

Dvorana je, dakle, bila gotovo puna, bez znakova straha od zaraze svinjsko-ptičje-ljudskom gripom i mogućeg diskriminiranja meksičke populacije na ulazu, ako je takve uopće i bilo. No publike iz susjednih zemalja nije manjkalo, pa se tako u hodnicima moglo čuti svega na potezu od slovenskog do njemačkog jezika.

Usto, Arena je sinoć bila raj za heteroseksualne muškarce od 12 do 40 godina starosti. Ljepota i seksipil ispred pozornice, i još tolika doza na njoj. Doza koja je počela lagano, siluetom zvijezde koja se konačno pojavila oko 21.30 (pitam se samo što kažu ljudi kojima su rekli da dođu već u 19 sati...) kao nacrtana silueta Jessice Rabbit u dimu, uletjevši s najboljim mogućim combom za otvaranje: 'Crazy In Love' (sa saksofonskim solom umjesto Jigginog repanja) i 'Naughty Girl' uplesali su nas u spektakl, nažalost s priličnim audio neredom, jer zvuk je poštelan tek nakon nekoliko uvodnih stvari, dok se osoba za miks-pultom nije probudila i otkrila da baš jede sve ostalo što se kroz njega pokušava probiti.

Isto tako, nažalost, odmah nakon euforičnog starta, Beyonce je odlučila do grla utonuti u laganije stvari, nakon čega je stalno mijenjala ritam – taman kada bi ponijela masu s hitovima, krenula bi u balade... I tako u krug, s različitim reakcijama, koje su definitivno (očekivano) bile najglasnije na medley klasika Destiny's Child, kao i na uvijek efektnu 'Irreplaceable'. Ne, to što je cijela dvorana pjevala 'to the left! to the left!' nema apsolutno nikakvih političkih konotacija, a politika se progurala jedino u pojavljivanjima Baracka Obame u projekcijama, čovjeka koji se ponovo dokazao kao najveći brand 21. stoljeća, obzirom da mu tinejdžerice u Hrvatskoj kliču jednakom snagom koliko i studentski liberali u SAD-u.

Obamu na stranu, ostatak vizualnog dijela bio je uistinu fascinantan, a varirao je od komičnog preko seksi do čistog kiča – no čak je i taj kič bio impozantan dio VJ-iga, primjerice kada bi gđa B s bijelim plaštom stajala na vrhu stepenica uronjenih u projekciju virtualnog uzburkanog oceana. Kao kineska razglednica, s dobrim beatom u podlozi.

Sama Beyonce je tijekom tih dva sata promijenila više odjeće nego Lexington Steele seksualnih partnera u cijelom jednom mjesecu svog života, iako je sa svakim novim kostimom u osnovi bila polugola. Isto tako, pjevala je uistinu svašta – pored spomenutih hitova, šetalo se i po teritoriju Ette James, demonstrirala je glasnice u izvedbi 'Ave Maria', hvatala se za međunožje na 'If I Were A Boy', koji je u jednom trenutku postao 'You Oughta Know' Alanis Morissette...

Ne moramo povlačiti paralele, ali ne znači da ne možemo i nećemo – Alicia Keys je imala bolju svirku, Beyonce je imala luđi show, a iako su obje bile OK, nijedna nije oborila s nogu, kao što nijedna nije razočarala. Dva sata euforije za najljuće fanove i dva sata edukacije za putnike namjernike koji nikada nisu uživo gledali jedan milijune dolara vrijedan, pravi američki glazbeni spektakl.