Velid Đekić poznati je riječki novinar i autor nekoliko stručnih knjiga i slikovnica za djecu. Jedan je od onih koji riječku rock scenu prati već nekoliko desetljeća, a nedavno mu je u izdanju Meandar Medije objavljena knjiga '91. decibel' sa zanimljivim pričama iz turbulentne riječke rock povijesti koja traje već gotovo 50 godina. Posrijedi je prva knjiga o Ri rocku, a ujedno, to je i prvi hrvatski rock vodič, jer su priče ispričane u formi šetnje kroz 20 najvažnijih riječkih rock toponima. O tome Đekić kaže:

'Vrteći cjelokupan film riječkog rocka unatrag, sve do davne 1960, nije mi bilo teško zapaziti kako su se neki ključni nastupi gradskih rock snaga, neka ključna formiranja bendova i slični događaji, na nekim riječkim lokacijama odigravali češće nego na drugim gradskim mjestima. Izbor se time zapravo sam nametnuo. Ipak, svoje je odigrao i osobni kriterij. Pitanje je, naime - što procijeniti kao ključan nastup ili kao formiranje posebno važne rock družine? Vjerujem da bi koji drugi autor u najvećem dijelu odabrao iste lokacije, ali bi se i ponešto od mene razlikovao. I to je dobro. Signalizira da je riječka scena velika, bogata priča, čim nudi mogućnost raznolikih izbora.'

Zašto baš takav koncept?
Činio mi se kao platforma koja nudi mogućnost uvjerljiva govora o svih pet desetljeća gradske scene unutar jednih korica. Oslobađala me obveze bilježenja apsolutno svih važnih ili važnijih izvođača koji su se pojavili u tom dugom razdoblju – posao te vrste je u kratkom roku prezahtjevan zadatak - a ujedno je zahvalna za pojedinačna sondiranja u sklopu zaokružene zajedničke priče. Priznajem, svoje je učinila i činjenica da se tako posloženu priču može čitati kao turistički vodič po jednoj gradskoj rock sceni. Takvih izdanja u nas dosad nije bilo, pa sam pomislio kako bi bilo zgodno probiti led.

Knjiga ima više od 140 fotografija. Je li ih bilo teško skupiti?
Mnogo teže nego što sam se isprva usudio pomisliti. Kvaka je u tomu što nisam htio bilo koje fotografije ovog ili onog izvođača, ciljano sam tražio određene nastupe i određene trenutke iz nečijih radnih biografija. Podosta takvih fotki s vremenom je zagubljeno, neki su se autori snimki razišli po svijetu poput rakove djece, neke su pak snimke bile tehnički vrlo upitne kakvoće. Stotinu situacija, stotinu čuda. Ipak, svaki nov 'ulov' te vrste radovao me, znao sam da će s njim knjiga biti bolja.

Kako ste dolazili do pojedinih priča?
Za neke sam znao iz vlastite životne biografije. Od tinejdžerskih sam dana pratitelj scene, pa mi je s takvih u memoriji tek trebalo obrisati prašinu. Mnoge su se priče, naravno, dogodile bez moje prisutnosti, pa nije bilo druge nego prihvatiti se istražiteljskog posla i događaje rekonstruirati. Pogotovo se to odnosi na zbivanja iz šezdesetih, tu sam morao krenuti od nule. Mnoge sam sudionike scene gotovo policijski privodio na 'informativne razgovore', inzistirajući da iznesu informacije na sunce. Ali, najvažnije je da su se svi na ispitivanjima junački držali. To znači da su odali sve što su imali. Pa makar to značilo da se s nekima valjalo nalaziti u višekratnim susretima. Priznali su sve i sve im je smjesta bilo oprošteno. Morao sam biti istražiteljski uporan, ali isplatilo se.

Što je, po vama, specifičnost riječke rock scene?
Ona je žanrovski raznolika, u njoj se nađe zvučnog materijala za svačije uši. Ipak, dobro je što je scena izgradila identitet u nečemu zajedničkom, a to je nepristajanje na diktat industrije zabave. Rijeka uporno hoće misliti svojom glavom, umjesto da joj glavu nose drugi. U Rijeci se mainstream, filozofija top-liste i radiofoničnost ne smatraju toliko vrijednim da bi se izdalo ono najvažnije u cijeloj priči, a to su pravo na svoju glazbu, na svoj stav. Rijeku na djelu ne zanima star-sustav, korporacijskoj logici tako omiljen. Na riječkim koncertima izvođači su ništa drugo do bivša (ili buduća) publika, a publiku čine bivši (ili budući) izvođači. Da, to je baština punk pokreta, i neka je. Rijeka čuva tekovine svoje punk revolucije.