Taj je film do danas vidjelo malo ljudi, velikim dijelom i zbog snažnog aktivizma kojim se Drakulić postavlja prema manjkavostima tadašnjeg zdravstvenog sustava. Ona je, naime, kao 27-godišnjakinja završila na dijalizi, a šanse da preživi bile su gotovo nikakve dok nije otišla na transplantaciju u SAD.

U novom Kreljinom filmu (snimatelj Karmelo Kursar, montažer Nikola Bišćan, glazba Davor Rocco, ton Branko Flajpan, pomoćnica redatelja Vesna Švec Krelja) Drakulić iz današnje perspektive progovara o odvažnoj borbi protiv bolesti koja je obilježila njezin život, na koncu i umjetničko djelovanje prožeto aktivizmom. 'Ja nisam samo bolest, a ovaj film dobro je gledati tako da vidite čemu vas bolest uči. Mene je naučila odrediti što je u životu važno, a što nije', kazala je Drakulić prije projekcije.

Od 1986. godine, kad je prošla prvu transplantaciju bubrega, do danas Drakulić se osim s bolesti borila s obiteljskim i profesionalnim problemima. Ta pripovjedna biografska linija koju pred kamerom priča uglavnom sama spisateljica, a povremeno i pripovjedačica, Lela Margitić, isprekidana je scenama novog filma 'Kao da me nema' irske redateljice Juanite Wilson, snimljenim po istoimenoj knjizi Slavenke Drakulić.

'Kao da me nema' tematizira masovno silovanje žena i djevojčica u Bosni i Hercegovini, no kadrovi filma metaforički nadopunjuju emotivan odmak s kojim Drakulić pred kamerom priča o bolesti, obiteljskoj tragediji, privatnim i drugim problemima.

Biografski dokumentarac o Slavenki Drakulić treba gledati i šire, kao hrabru priču žene koja se nije htjela predati.